Zimzelene tuge su vječite

Kao kada rudar odvaja žeženo zlato od svjetlucavih lažnjaka. No, Rasim se nije mogao lako prevariti. Kao što se ne daju lako prevariti ni lovci na biserne školjke. Hvatao je poetske zrake Bošnjaka u Srbiji, kao što Sandžaklije hvataju dobrog sedlenika u galopu. I pratio tragove bivstvovanja, osobenosti jezika, krajolika, lokaliteta… u bošnjačkoj poeziji. Zbog toga, kaže, da su kategorije ljubavi, žalosti, nesreće, gubljenja kućnoga praga, jedinstvene na svim jezicima.

– Na svim jezicima se isto plače, isto tuguje, isto raduje… Samo postoji ta simbolika, to poetsko ruho, postoji način kako se to saopštava, kaže Rasim Ćelahmetović i dodaje da bošnjačku književnost drugačijom od drugih čini nekakav, uslovno rečeno, ispovjedni ton. „Vječito se nešto nekome opravdavamo, nekome se nešto ispovijedamo. To ispravdavanje je podjednako prisutno i u poeziji i u prozi. Posebno je bošnjačka književnost specifična u krajolicima, na rubnim prostorima Sandžaka, pored granica. U takvim krajolicima je divota živjeti u miru, ali kad dođe do sukoba, kad dođu zla vremena, to su nesanice, to su nespokoji i želja da se dočeka sjutra“, kaže Ćelahmetović.

Čini se da u bošnjačkoj književnosti ima više lirike od ostalih književnosti na tlu bivše Jugoslavije. Zbog čega?

– Ne bi se tu lako mogla naći geneza, ali je očigledno da je tako. Čak i kada našeg najboljeg pripovjedača Ćamila Sijarića analiziramo, ne znamo kad on započinje priču, a kad završava poeziju. To je spleteno u jedan čvor. Valjda je presudno godinama uticala sevdalinka, koja traži i specifičan jezik, specifičan ambijent u kom će se izvoditi i što je najvažnije, glas kojim će se iskazati. Sve je to po malo imalo odraza na stvaralaštvo Bošnjaka na ovim prostorima.

Vaša poezija je privržena Sandžaku i Sandžaklijama. Kojim to jezikom pišete?

– Često me pitaju pišem li bošnjačkim jezikom. Međutim, ja prvo nijesam toliko upućen koliko se taj jezik razlikuje od srpskog, hrvatskog…, ali je sasvim sigurno da je jezik kojim ja pišem jezik moje majke, mojih najdražih, mojih pradjedova i da se ja na tom jeziku komotno izražavam. Sve osjećaje koje nosim u sebi mogu da iskažem tim jezikom. Naša leksika je toliko bogata, da gotovo ne treba tražiti metafore. Kada se sa neke gotovo zaboravljene riječi razmakne ona patina, onaj prah, to bljesne u očaravajući sjaj.

Šta su to „preprane vatre“, a šta „zimzelene tuge“, kako ste nazvali dvije vaše knjige?

– Knjizi „Preprane vatre“ su mnogi kritičari ispravljali naziv u „paprene vatre“, misleći da sam pogriješio. Međutim, ono što je dublje, ono što mi znamo od praiskona, što nam naša vjera kazuje, preprane vatre ovozemaljske, u odnosu na te džehenemske, su sedamdeset i sedam puta preprane i toliko puta manje prže u odnosu na džehenemske. U ovome mome pojednostavljenju, preprane vatre su vatre koje nikako ne prže, vatre odviknute od zla. To je bošnjački čovjek, to je njegov odnos prema komšiji, prema bratu, prema drugoj vjeri, to je težnja za ljepotom i da se nikome zlo ne nanese.

A šta su to „zimzelene tuge“?

– To je, opet, ona vječita ispovijedna nota. To neko prokletstvo koje nam se ukleto ponavlja. Vatra koja nas prži, bol koja ne jenjava, tuge koje ne prestaju. Dakle, te zimzelene tuge su vječite. Tako se dešavalo našim pradjedovima, našim očevima a, evo, dešavalo se i nama. Daj Bože da se našoj djeci ne dese zimzelene tuge. Da im se dese neke prolazne tuge. Takvu bih knjigu volio da napišem. Zbirku „Zimzelene tuge“ sam pisao ravno 16 godina. Pažljivo, istrajno. Nakon izlaska knjige, na jednoj književnoj večeri pročitah pjesmu „Kako voli Sandžaklija“. Nakon toga mi priđe jedan čovjek i veli da sam izvrijeđao Sandžaklije, jer sam, veli, rekao da nekako tupavo vole. Ja mu kažem, vidiš, na primjer Crnogorci, ponose se najbrkatijim ljudima, ljudima koji najviše mogu iz mjesta da skoče, ljudima koji kada se uhvate u kosti – lome. Ja sam se trudio da veoma objektivno pričam o Sandžaklijama, pa kada su u pitanju i suptilna osjećanja. Jer, nema ništa u odnosu na ašik prema stvoritelju. Ne može to biti ni žena, ni dijete, ni nikakav drugi lik, zato je to malo zaprtenije, malo stidljivije. Sandžaklija, na primjer, kad hoće da kaže „žena“, kaže „ona“. A žena kada hoće čovjeka da izgrdi za nešto, ni za živu glavu njemu ne bi ništa smjela reći, nego bi lupala po šporetu mašicama i to što bi rekla čovjeku govorila je šporetu. A i insan naš kada bi lijepu riječ htio da kaže ženi, on je to milujući konja iskazivao.

n Znači li to da Sandžaklije vole drugačije?

– Ja ne mogu nikada zaboraviti, moj babo, Allah rahmetile, nikad za moga života me nije uzeo na krilo, nikada me nije jednom rukom pomilio po kosi, a znao sam da me podjednako voli kao i ja mog sina jedihnika Samira, koga cmokam po milion puta na dan. Ali, to je vrsta te ljubavi, koja je vrijedila da se napiše i u zbirci „Zimzelene tuge“ prvi put bih mogao definisati šta je to poezija, pored hiljada drugih definicija: To je slutnja poezija! Jer ja sam nekim poetskim čulima 16 godina ranije doživio ono što mi se desilo 1992. godine, kada će mi dijete prekoračiti prag i otići u dunjaluk.

Biografija

Rasim Ćelahmetović je zastupljen u više od 30 zajedničkih zbirki, antologija i zbornika poezija. Bavi se književnom kritikom i eseistikom. Pjesme su mu prevođene na turski, poljski, bugarski, makedonski i albanski jezik. Jedan je od osnivača Kluba pisaca u Priboju i utemeljivača književne manifestacije „Limske večeri poezije“. Dobitnik je književnih nagrada: „Blažo Šćepanović“ (dva puta), „Limske večeri poezije“, „Vukovi Lastari“, „Vijesti“, „Susreti drugarstva“ i drugih nagrada. Za doprinos u razvoju kulture dobitnik je najvećih priznanja Opštine Priboj i „Zlatne značke“ kulturno prosvjetne zajednice Srbije. Objavljene knjige su mu: „Prerane pjesme“, „Preprane vatre“, „Zimzelene tuge“, „Kazivanja o crnim gujama“, „Pisma sinu Samiru“, „Nepomenice“ i „Za vodom bi krenule obale“.