Život blata

… bez konkurencije najvažniju rečenicu izrekao je saborski zastupnik HDZ-a Miroslav Tuđman: „Predsjednica može nekoga koga je imenovala otpustiti na način kako to njoj odgovara.“

Taj nedvosmisleni stav – da državnica ima pravo isluženog suradnika šupirati „na način kako to njoj odgovara“ – ostarjeli je mladunac pokojnoga diktatora bez sumnje utemeljio na osobnom iskustvu, stečenom u doba dok je bio prvi čovjek tatine tajne policije. U vrijeme, dakle, kada je njegov policijski angažman bio političke, a politički policijske naravi.

„Način“ primijenjen na Radeljiću nam je poznat: šef kabineta ravnatelja SOA-e mu je u jednoj slastičarnici priopćio da više nije na savjetničkoj poziciji i upozorio ga da će u slučaju eventualnoga „negativnog djelovanja“ prema bivšoj poslodavki obavještajna služba poduzeti odgovarajuće protumjere, uključujući mogućnost da ga savjesni agent pregazi automobilom.

Zbog tehničke izvedbe kadrovskog pročišćavanja svoga ureda Kolinda Grabar Kitarović bi, dakako, u bilo kojoj zemlji s minimumom demokratske kulture morala podnijeti ostavku. A to će reći – ne i u Hrvatskoj. Obaveze prema nečemu što se pompozno i s dosta lošeg ukusa naziva demokracijom u slučaju predsjednice Republike Hrvatske završavaju od momenta kada je takozvanim demokratskim izjašnjavanjem građana izabrana na tu funkciju.

U Hrvatskoj, izbori su iznad svega demokratska forma legitimiranja autokratski orijentirane vlasti. Ako ne spadate među legitimirane, već među one koji legitimiraju, vaš susret s „demokracijom“ događa se jednom u četiri godine kada, napumpani medijski proizvedenom iluzijom o vlastitoj važnosti, ubacujete glasački listić u kutiju, da bi se poslije toga staloženo skrasili u svojoj suvišnosti. Umjesto da bude tek jedna od njenih pretpostavki, čin glasanja je za onoga koji legitimira pripadnike političke klase konačno ispunjenje „demokracije“. Za legitimiranog pak obredom izbora okončano je nužno demokratsko zlo nakon kojeg nastupa period potpune autokratske slobode.

Jedan od važnijih elemenata te slobode je privatno raspolaganje organima državne represije, a kada ova uzme maha – kao što je to u Hrvatskoj slučaj – nestaju sve brane i razgraničenja do kojih žilavo drže demokratski solidnija društva: tamo gdje djeluje politička policija, na djelu je policijska politika. Nitko se, kada je na stvari čvrsti političko-policijski zagrljaj, više i ne sjeća izvornih ili zakonom propisanih domena i ovlasti.

Prodor policije u hrvatski politički život, drugim riječima, ne predstavlja eksces, već nastavak duge i bogate tradicije, pa najmanje treba čuditi kada se savjetnik predsjednice države ujutro probudi i, kao u filmovima o legendarnim mafijaškim dinastijama, zatekne na susjednome jastuku konjsku glavu iz koje se iscijedilo grimizno jezero krvi. Ili kada mu poštar na vrata dostavi paket s par kilograma mljevenoga goveđeg mesa. Ili kada ga visokorangirani SOA-in koljač pozove na kolače i podsjeti na automobilske kotače.

Koliko god se povodom totalitarnog prizora u zagrebačkoj slastičarnici fingirala žustra javna debata, činjenica je da policijsko smjenjivanje političkog savjetnika, skupa s prijetnjom koja mu je servirana uz sacher tortu, u hrvatskim prilikama nema potencijal skarednosti. Stvarna težina „slučaja Radeljić“ leži u tome što se ne radi o slučaju, nego o takvoj demonstraciji pravila gdje su se igrom slučaja i dželat i žrtva zatekli u odajama vlasti.

Svega nekoliko mjeseci ranije, primjerice, svježe umirovljeni agent SOA-e imenovan je članom Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija – čime je otvorena mogućnost da policijska zloupotreba nastupi i kroz formu vlastita suzbijanja, tj. da „građanska“ obrana od nasilja represivnih službi postane segment nasilničkog djelovanja – a da u hrvatskoj javnosti oko toga nije zabilježen iole prodorniji glas prosvjeda, koji bi podsjetio na elementarnu razinu demokratske higijene.

Prilično je bizarno govoriti o „zloupotrebi policije u političke svrhe“ ako ta praksa predstavlja modus operandi hrvatskoga „demokratskog poretka“ već blizu tri desetljeća. Da nije tako, ne bi valjda Miroslav Tuđman i danas ordinirao u Saboru kao uvaženi parlamentarni faktor, upotpunjujući demokratski dekor vladajućeg aparata, s biografijom u kojoj ključnu dionicu predstavlja položaj izvršnoga sekretara tajne policije – gdje ga je u dinastičko-staljinističkome maniru posadio voljeni otac – u vrijeme dok je ova ilegalno prisluškivala i uhodila stotinjak novinara što su prakticirali „negativno djelovanje“ prema predsjedniku države.

Da će tekovine nedovršene diktature iz devedesetih ostati na snazi, bilo je jasno već u godini lažnoga prevrata (2000.), kada su bivši ministri unutarnjih poslova Ivan Penić i Ivan Jarnjak dobrohotno odloženi u parlament, netom nakon što je potvrđeno da su vrijedno potpisivali naloge za tajnu policijsku „obradu“ desetaka i desetaka opozicijski raspoloženih građana, što se novoj vladajućoj garnituri činilo posve normalnim. Ta sretna koegzistencija nekoga tko beskrupulozno likvidira demokratske norme i nekoga tko po demokratskim propozicijama postaje reprezentant „volje građana“ – koegzistencija ostvarena u istoj osobi – nije međutim imala pojedinačne dosege, nego je predstavljala utjelovljenje sistema i nacereni simbol njegove konstitutivne dvoličnosti.

Asortiman sličnih nesporazuma, koji dočaravaju kontinuitet hrvatske demokracije kroz figure njene vulgarne negacije, toliki je da se ni najefektnije epizode ne mogu pobrojati: od samoga polaganja kamena temeljca nove države, kada je za prvoga potpredsjednika Republike i vladajuće stranke imenovan osvjedočeni konfident nekadašnje Udbe (Dalibor Brozović), pa do aktualnoga predsjednika Ustavnog suda (Miroslava Šeparovića) koji je u devedesetima rukovodio jednom od obavještajnih službi; sasvim nedavno, uostalom, dva su čelna čovjeka Hrvatske demokratske zajednice (Tomislav Karamarko i Milijan Brkić) bili profesionalni policajci.

Veliki bi bio pothvat u današnjoj Hrvatskoj nabasati na kakav zabačeni rukavac političkoga i javnog života u kojemu policizacija nije dominantna. Ideološke nijanse padaju u drugi plan pred mehanikom gole uzurpacije vlasti. Samo naizgled paradoksalni moment u slučaju Kolinde Grabar Kitarović je što, koristeći usluge obavještajne službe za kadrovsku rekonfiguraciju svoga ureda, nastoji od sebe udaljiti „desnicu“, e kako bi se približila ideološkoj praznini Vlade i osigurala podršku za sljedeći mandat.

NJezina žrtva, s druge strane, cvili zbog brutalnih gaženja demokratskih običaja, i to s punim pravom, a u isto vrijeme mentorira neonacista Velimira Bujanca, pa pristojna čovjeka golica pomisao kako eventualnim ostvarenjem prijetnje što ju je onaj agent SOA-e izrekao u slastičarnici čovječanstvo ne bi izgubilo bogzna što.

U ranijoj etapi karijere Mate Radeljić je bio na usluzi i Branimiru Glavašu, čiji agenti, kao što je poznato, nepoželjnima nisu imali običaj prijetiti kotačima jurećeg automobila, već kantama punim sumporne kiseline. Činjenica da su te prijetnje realizirane Radeljića nije moralno pokolebala u zdušnome političkom opsluživanju neosuđenoga ratnog zločinca. NJegova osjetljivost na nasilje autistično je vezana uz iskustvo vlastite kože, te je u ishodu i rezultirala kenjkavim saopćenjem u kojemu nad totalitarnim zastranjivanjem rida serviser totalitarnih zastranjivanja.

Jalova rasprava o metodi smjene predsjedničina savjetnika tako je samo još jedna manifestacija hrvatske demokratske impotencije. Budući da više nije moguće ni imaginirati pojavu nekakve demokratske sile, ispunjene srdžbom i lošim namjerama, koja bi tu klonulost dokinula i vladajući poredak sravnila sa zemljom, lakše je izmaštati evoluciju postojeće političko-policijske kaljuže u živo blato takvog apetita da će, uz zlosretnoga savjetnika, progutati i korisnike njegovih usluga, na čelu s Kolindom Grabar Kitarović, koja bi u toploj smjesi mogla skončati – kao što veli tatin sin – „na način kako to njoj odgovara“.