Život nije politika, život je svakodnevica

Ponuda za pisanje Dnevnika za Danas došla je u trenutku kad provodim možda i najmirnije trenutke u godini.

Ljetni mjeseci su obično trenuci kad život u Barseloni zamijenim s odlaskom u obiteljsku kuću na Brač.

Zadatak je izazovan – imam osjećaj da nemam što zapisati jer se život na otoku svodi na niz obiteljskih obaveza – susreti, ručkovi, večere, briga za turiste, provođenje vremena s nećakom koji ima četiri godine i koji je ove godine odlučio da je popodnevno spavanje za luzere.

Sve su to lijepe obaveze, zbog kojih ovdje nekad vrijeme prolazi brže nego što prođe u užurbanosti grada, ali pritom se u vremenu nekad dogode i crne rupe kad se nekoliko popodnevnih sati, rastegnu u beskonačnost, ljepljivu, prevruću i dugu.

Izazov je pisati dnevnik o danima u kojima se ništa osim čiste svakodnevice ne događa. Još više je izazov kako pisati dnevnik u trenucima kad se ja najmanje osjećam kao ja – daleko od kazališnih dvorana, putovanja, probi.

Jednom me prijatelj pitao gdje osjećam da je moj dom – u Barseloni gdje živim, u Zagrebu gdje još uvijek radim barem nekoliko mjeseci godišnje i za koji me veže 10 godina života, ili na Braču, gdje sam proveo prvih 15 godina života i gdje provodim ljeta.

Odgovorio sam da nemam osjećaj doma, no nešto što je najstabilnije u mojem životu jest ta kuća na Braču – možda zbog toga što samo tu ta dalmatinska kuća arhetipski izgleda kao kuća – stabilna, od bračkog kamena, drvenih prozora, ručno sagrađena, nesavršena.

Kad razmišljam o domu – možda bih u svojoj definiciji mogao reći – dom je tamo gdje na policama odlažem knjige koje želim zadržati.

Danas sam na police svoje skromne biblioteke stavio posljednje knjige koje želim sačuvati – autobiografske zapise Mire Furlan i novu knjigu Milena Marković Deca – obje koje sam kupio prije tri tjedna tijekom mog boravka u Beogradu.

U Beogradu sam radio prvi dio proba za predstavu „Bilo bi šteta da biljke krepaju“ po vlastitom tekstu koju ću režirati i čija će premijera biti 14. septembra u Heartefakt kući.

U istoj kući na premijeri predstave Naš sin Patrika Lazića posljednji sam put sreo Branka Cvejića. Danas sam saznao da više nije s nama. Pri zadnjem susretu bio je pun energije i vrlo drag.

U Beogradu nisam bio šest godina, za razliku od mnogih kolega, njemu se nisam trebao ponovno predstavljati, nije me zaboravio, niti se previše iznenadio što me ponovno vidi.

Nekako je za njega bilo normalno da me ponovno vidi, a to sam shvatio i kao najbolju moguću dobrodošlicu.

On je uostalom potpisao i moj prvi ugovor sa jednim pozorištem u Beogradu, kad je postavljena Drama o Mirjani i ovima oko nje u JDP 2010.

Bio je to i moj prvi ugovor za bilo koju moju dramu za odrasle.

Od te predstave ne samo da traje moj život kao dramski pisac, već traje i moja kazališna veza sa Beogradom.

Nastavit će se upravo u kući i na pozornici na kojoj sam ga posljednji put susreo.

Petak, 29. jul

U ovom listu objavljen je tekst kako su polomljene beogradske tablice u incidentu na otoku Braču.

Incident kao incident – glupih pojedinaca je oduvijek bilo.

Ono što je novo jest što se građanin Srbije koji dosad nikad nije imao ni jedno loše iskustvo, usudio odgovornim proglasiti predsjednika Vučića i njegove pokušaje stvaranja tenzija između Hrvatske i Srbije.

Vučić se našao uvrijeđen pa piše s visoka kako itko može i pomisliti da bi njegovo izazivanje tenzija moglo utjecati na svakodnevicu građana.

Strahota koliko su političari postali udaljeni od naroda.

Provevši mjesec dana u Beogradu, naišao sam samo na predivne ljude koji su na spomen da sam s Brača ili nostalgično uzdahnuli ili podijeli neku vlastitu priču ili najavili svoj dolazak.

Ovdje na Braču svakodnevno srećem ljude iz Srbije, a ove godine je tu i jako puno radnika u kafićima upravo iz Srbije.

Nitko od njih nema nikakvi problem, paralelni život svakodnevnice se događa daleko od političkih borbi i poslušnih novinara.

No, u ovoj priči mene više brine to uzvišeno Vučićevo obraćanje građaninu, gdje on proziva njih za njihovo vlastito mišljenje.

Kao što je u trgovini kupac uvijek u pravu, tako je i u politici građanin uvijek u pravu.

Na ovim našim prostorima kao da su prošla vremena gdje su političari pazili na izjave građana, uzimali ih sa odgovornošću, gdje su kupovali časopise, gledali televiziju, sve da bi narod mogli razumjeti.

Sada se narod ne pokušava razumjeti nego je politička arogantnost tolika da se političar narodu usudio reći – vi ste u krivu.

Moja podrška za građanku Srbije Anju B. Život nije politika. Život je svakodnevica.

Subota, 30. jul

Odlazim s bratom u Split. Za sve koji žive u Braču, Split je referentna točka.

Tamo se odlazi u doktora, kupovanju odjeće, rješavanju administracije.

Vrijeme na otoku se mjeri između prvog i zadnjeg trajekta. Imao sam samo 14 godina kad sam počeo živjeti u Splitu zbog odlaska u srednju školu.

Kad sada pogledam slike sebe sa 14 godina čini mi se potpuno nevjerojatno da sam tako malen živio jedan samostalan život.

No, tada mi to nije bilo neobično – samim rođenjem na Braču znaš da ćeš u jednom trenutku morati neko vrijeme provesti u Splitu – najčešće zbog školovanja.

U osnovnoj školi bi se odlasci u Split pripremali mjesecima, zbog njih bi se izostajalo iz škole.

Obilazak dućana, kupovanje novih tenisica i potom kad ne bi bilo broja, ili kad bi broj dolazio sljedeći tjedan jedno dugo, iritatno – Ali mi smo vam s Braaača.

Ta rečenica bi nas kao mantra pratila tijekom tog jednog dana u Splitu.

Prema njoj imam neku iritaciju, kao da bi ta rečenica prekinula igru velikog grada, otkrila da smo mi otočani, da smo u Splitu ipak stranci koji će se zadnjim trajektom vratiti u stvarnost.

I ovog puta nije prošlo puno dok nismo rekli tu famoznu rečenicu – Ali mi smo vam s Braaaača.

U supermarketu su nam ponudili letak za nagradu igru trgovine – Ali mi smo vam s Braaača, nećemo vam mi ovdje kupovati, ne trošite letak na nas.

A onda nas je netko nudio da probamo jedan promotivni kolač – Ali mi smo vam s Braaača, žurimo na trajekt, nemamo mi vremena za kušanje kolača.

Ponedeljak, 1. avgust

Živjeti u malom mjestu Pučišća na otoku Braču sa svega 1.700 stanovnika ne znači da me zaobiđu kulturni događaji.

Recimo, danas sam pozvan na svoju prvu Meta izložbu. Metavers je nešto što me već dugo zanima, ta mogućnost da živimo jedan potpuno drugi paralelni svijet online.

U tom fenomenu vidim puno dobrih stvari, ali i puno negativnih.

Da li će nam otupiti osjećaji?

Da li će nas lijenost za životom otuđiti?

Pokušavam to sve staviti sa strane – jer pozvan sam na Meta izložbu i red je da se odazovem.

Autor izložbe je Gabriel Vorbon – sjajan turski fotograf s kojim surađujem na svojim kazališnim projektima u Barseloni.

Ono što me iznenadilo – broj pozivnica je ograničen.

Čak i u meta prostorima, nema mjesta za sve.

Drugo – u meta svijetu ne odlazim poput anonimca, već stvaram svoj avatar, izabirem odjeću, oblik tijela – sviđa mi se da mogu imati mišiće, a ne ići u teratu.

Postoji i mogućnost da avatari na licu imaju fotografiju mog vlastitog lica – no to mi se čini prestvarnim, pa se odlučujem za animiranu varijantu.

Ulaskom u prostor galerije – novi šok – do mene dolazi avatar Gabriel Vorbon i pozdravlja me poput pravog domaćina.

Komuniciramo glasom, odmakom od drugih avatara imamo potpunu privatnost.

Prolaskom kraj drugih avatara čujemo što drugi pričaju, no odmakom od njih ne možemo čuti što pričaju – baš kao u stvarnom životu.

Upoznajem njegovu agenticu, prijatelje, pričamo kao da smo se svi skupa okupili u stvarnoj galeriji. Dok šetam prostorom i gledam izložene fotografije, pa ogroman prostor, koncepciju izložbe, interijer meta galerije, prekrasan bazen u sredini prostora, hvala me strah – naime, imam osjećaj da sam bio na pravoj fotografskoj izložbi.

Utorak, 2. avgust

Danas je dan za pisanje. Već neko vrijeme zajedno sa redateljicom Antonetom Alamat Kusijanović koja je briljirala svojim filmom Murina, radim na scenarij u čijem središtu je lik Stane – žene koja živi ugodan život, dok se on odjednom ne krene raspadati.

U tom trenutku shvaća da živi u izrazitom patrijarhatu, a to da joj to ne odgovara nije ni osvijestila jer mu se jednostavno – prilagodila.

Gotovo svakodnevno svjedočimo sličnim pričama, danas je dan kad te priče zapisujem, uzimam ono što je potrebno za našu priču. Užitak je raditi s Antonetom, nadam se da ćemo uspjeti doći do kraja dugotrajnog procesa stvaranja filma.

Sreda, 3. avgust

Danas smo izabrali plakat za Heartefaktovu produkciju Bilo bi šteta da biljke krepaju.

Izabrali smo rad grafičkog dizajnera Miroslava Živanovića koji je napravio sjajno rješenje- igru sa naslovom i dva poput listova biljaka stripovska oblačića koji nešto govore iz različitih pravaca.

Uspio je uhvatiti esenciju drame jer i moji likovi kao da govore tako da njihove riječi ne izlaze iz obruba tih oblačića.

Kroz dramu se trudimo ta dva oblačića makar malo primaknuti jedan drugom, pokušavamo da se likovi razumiju.

Sviđa mi se plakat, osjećam ga bliskim. Jedva čekam početak septembra i nastavak rada na predstavi sa sjajnim glumcima Minom Obradović, Markom Vasiljevićem i Nedimom Nezirovićem.

Autor je dramski pisac