Život, to je tako mnogo vremena za tako malo stvari

Amerika gori i ako ne očekuješ neku donaciju od američke ambasade – zabolje te ćuna. Tako je to sa imperijama: za njihovom propašću moguće je žaliti tek kad su odavno mrtve, tek onda kad si onaj koji povijest imperije izučava; nipošto dok si podanik koji povijest što je imperij kreira trpi.

Ako ste od onih koji podržavaju Trampa, vaš pogled na situaciju neko bi opisao kao kompleksan, neko kao šizofren. Niste protiv nemira u Americi, još manje protiv toga da zgrade tamo gore, ali biste na demonstrante, palikuće i ostale pedere rado poslali vojsku. Realno: Ratko Mladić, zdrav i u snazi, Čikago bi smirio za jednu noć. Imate brojne primjedbe na autentičnost američke demokratije, ali podržavate autokratu u Bijeloj kući. Mrzite imperiju, ali vam je drag imperator. A drag vam je, da se ne lažemo, zato što ste umislili da će vam dozvoliti da napravite vašu malu balkansku imperiju.

Petak, 5. jun

Dakako: još Amerika, kao ni onomad Poljska, nije propala. Američka demokratska kondicija je neiscrpna. Pogledajte šta o nemirima i gradovima koji gore kaže američki ministar odbrane:

„Zadatak koji je pred nama je komplikovan… To je neuređenost. Neuređenost slobode. Slobodni ljudi slobodni su da čine greške, da čine zločine i loše stvari. Oni su, takođe, slobodni da žive svoje živote i čine divne stvari. To je ono što se sada dešava… I odjednom, molim vas, kao da su ulični nemiri najveći problem na svijetu“.

Kaže on još kako su bezakonje i nemiri „prirodna konsekvenca tranzicije iz diktature u slobodnu zemlju“.

Čak i vi koji mrzite Ameriku, možete li ne osjetiti divljenje pred ovom propovijedi o slobodi?

Koju, doduše, nije izrekao aktivni, nego bivši američki ministar odbrane, Donald Ramsfeld; nije je izrekao danas nego 11. aprila 2003, i ne povodom nemira u Americi, nego povodom krvavog haosa u Bagdadu.

Ali izem ti istinu, izem ti vrijednost koja nije univerzalna. A sloboda univerzalna jeste. Stoga, ako su nemiri u Bagdadu bili tranzicija iz diktature u slobodu, to su i nemiri u Vašingtonu. Ili to, ili je Ramsfeldov govor o slobodi bio prdnjava.

Subota, 6. jun

Na današnji dan, prije dvadeset godina, objavljen je Fold Your Hands Child You Walk Like a Peasant. Nije to bio najbolji, ali jeste posljednji u nizu izvrsnih albuma Belle and Sebastian (njihova najbolja kolekcija pjesama je, što se mene tiče, Push Barmen To Open Old Wounds, kompilacija ranih EP i singlova).

U ranom dobu života napišeš sve što si imao, sve što si trebao napisati. Nakon toga možeš, kao ekipa iz Belle and Sebastian, nastaviti sa takozvanom karijerom. I Vil Oldham je odabrao karijeru, a ona ga je vodila sve dalje od genijalnosti njegove rane faze, koju zatvara I See a Darkness (1999), remek-djelo u bilo kojim parametrima i bilo kom prostorno-vremenskom kontinuumu.

Ili… Možeš otići na vrhuncu, kao Rembo, koji je sa dvadeset godina objavio Iluminacije i u njima Demokratiju, pa nakon toga raskrstio sa poezijom.

Ili biti kao većina nas: pisati iako znaš, ili još gore, ne znaš da je razdaljina između Zemlje i Sunca manja od one koja te dijeli od istinske veličine.

Kažu da je život kratak. Ne bih rekao: život, to je tako mnogo vremena za tako malo stvari.

Nedelja, 7. jun

Dođe li to sa godinama, sa kilažom ili sa porazima na koje nisi odgovorio borbenošću, nego ravnodušnošću, ali: svaki dan je isti.

Ne isti kao petak, koji je volio Robert Smit.

Ne isti kao ponedjeljak, koji zna biti maničan, kao u pjesmi koju je za The Bangles napisao Princ.

Stiven Patrik Morisi je bio u pravu. Svaki dan je isti kao nedjelja.

Ponedeljak, 8. jun

Poveo dijete na igralište. Kupio kafu, sjeo na klupu, zapalio cigaru.

Dijete poraslo, ne moram kao svih ovih godina trčati za njim, od okretaljke do klackalice pa do penjalice. Napokon, mislim se, u parku smo: ako i padne sa tobogana, dobre su šanse da će tresnuti na travu, na mekano.

Na telefonu čitam vijest: „Policija je otkrila da je sedmogodišnji dječak najmlađa osoba u Britaniji koja je privedena zbog prodaje narkotika. Kako javlja Sun, mališan iz Zapadnog Jorkšira uhapšen je zbog namjere da proda narkotik“.

Što ti je, mislim se, ozbiljna kultura: djeca tamo nisu zaboravila svoje korijene i velikane, nego i dalje žive kao kod Dikensa.

Ova naša ne znaju ni ko su Mirko i Slavko, Boško Buha, Sirogojno i Nikoletina Bursać. Što je lakše za nas roditelje: da znaju, sad bih, umjesto što pijem kafu u parku, jurio za šestogodišnjom kćerkom ne bih li osujetio njenu namjeru da baci Molotovljev koktel na neku od ambasada iz kojih upravljaju našim suverenim, međunarodno priznatim zemljama.

Gledam djecu na igralištu i majke koje kao dronovi prate svaki korak čeda njihovih, spremne da ih spase od silnih opasnosti koje kriju dječija igrališta. Nije čudo, velim sebi, da sinovi kod nas sa roditeljima žive do pedesete-šezdesete godine, dok ih smrt ne rastavi.

Gledam, rekoh, djecu na igralištu. NJihovi vršnjaci u Kambodži i Vijetnamu već su sastavili prvi milion pari najki. Dok naša djeca nauče tablicu množenja, vijetnamska su već u penziji.

Eno je: pade.

Utorak, 9. jun

Amfilohije je opet mlatio nešto o litijama. Le Gofov dugi Srednji vijek u Crnoj Gori naročito dugo traje.

Sreda, 10. jun

U Pančevu je, čitam, žena naumila izvršiti samoubistvo skokom sa balkona. Bila je neodlučna: dovoljno dugo da neko uključi kameru na telefonu i digitalnoj svjetini priredi direktan prenos spektakla. Gledatelji su, čitam još, hrabrili djevojku da skoči.

Priča mi je bila poznata, u štampi sam je čitao prije desetak godina: na ovom svijetu, uostalom, postoji svega nekoliko priča čijoj neumornoj reciklaži dugujemo povijest književnosti.

Zabilježio sam, tu priču, u kratkoj dokumentarnoj prozi pod naslovom Katedrala u Kelnu. Ide ovako:

„Djevojka se popela na katedralu u Kelnu, odlučna da skoči i tako okonča život.

Policija i vatrogasci hitro su reagovali. Raširili su mreže za spašavanje, dok su policijski psiholozi pokušavali djevojku ubijediti u dragocjenost svakog, pa i njenog života.

Nekoliko stotina dokonih građana okupilo se pred katedralom u Kelnu. Na naše pitanje šta radite ovdje, odgovorili su čekamo razrješenje ljudske drame. Publika se uglavnom držala neutralno, sve dok grupa srednjoškolskih učenika nije stala djevojku bodriti da skoči.

NJihovo glasno navijanje iritiralo je momčad beskućnika koji su na klupi u obližnjem parku pili vino. Beskućnici su žurnim korakom stigli pred katedralu i poručili djevojci da odustane od samoubistva.

Dovikivali su joj da mora odabrati život, sa svim nesrećama koje on svakome od nas donosi. Srednjoškolci su, pak, insistirali na tome da djevojka neizostavno mora skočiti, naročito stoga što je pompezno najavila samoubistvo. Mišljenja smo kako bi se, uz podnošljivu mjeru uopštavanja, moglo reći kako su beskućnici djevojčinom samoubistvu pristupili s etičkog, dok su srednjoškolci odabrali estetsko stajalište.

Beskućnici su potom pretukli srednjoškolce.

Policija je intervenisala i razdvojila sukobljene strane. Sve su ih, i beskućnike i učenike, potrpali u policijske marice. Beskućnici su preko noći zadržani u pritvoru, dok su učenici u pratnji roditelja pušteni kući.

Kada smo ga upitali da nam objasni zašto je u zatvoru zadržao jedne, a pustio druge izgrednike, policijski inspektor nam je rekao da su učenici izgledali kao pristojna djeca, dok su oni drugi očito bili odrpani pijanci.

Sutradan smo se raspitivali svuda po Kelnu, čak i kod sveštenika koje smo sretali, ali niko nam nije znao reći što se na koncu desilo s djevojkom koja je namjeravala skočiti sa kelnske katedrale“.

Četvrtak, 11. jun

Kako je danas žena iz Pančeva?

Autor je književnik i kolumnista