Životni trougao jednog apatrida

Na šporetu je velika posuda puna krompira i vrele vode. Kad je voda proključala vičem: „Vri! Vri!“ U to se na proplanku pojavi četiri-pet zaprega. Sa njih poskakaše vojnici, za koje znam da su partizani. „Pokret!“, vikali su, „hitno, neprijatelj je blizu!“

***

Nana s drugim ženama izliva kipuću vodu i dijele neskuvane krompire. Gledam je sjedeći među drugom djecom u zaprezi, i strašna glad ispunjava početak mog kontinuiranog sjećanja. Nana mi dodaje bošču s toplim krompirima. Vadim jedan po jedan i stružem zubima tanki mekani sloj. „Samo to skuvano, ne dalje, boliće te stomak. Ali ne bacaj krompire“, kaže nana.

***

Gulim zubima krompire do sirovog dijela i ostatak stavljam u bošču.

„Sad smo na petrovačkoj cesti“, rečenica je kojom se nastavlja početak mog pamćenja. U godinama poslije rata tu rečenicu je budila pjesma Branka Ćopića „Na petrovačkoj cesti“, koja je, sa crtežima njemačkih aviona u nebu i mrtve djevojčice u snijegu, bila u svim poslijeratnim čitankama za prve razrede. Recitovao sam je na priredbama s osjećanjem da je moj sopstveni doživljaj.

Na cesti Petrovačkoj izbjeglice i trista djece u koloni.

Pamtim je cijelu, mada je od mog posljednjeg recitovanja prošlo barem šezdeset godina, jer sam bio jedno od to tristo djece.

***

Rođen sam u Beogradu zahvaljujući individualnosti, želji za obrazovanjem i hrabrosti svog oca Jusufa. On je iz sela Lučka nedaleko od gradića Cazina u Bosni došao sâm u Beograd i upisao se na Pravni fakultet. Dvije godine kasnije oženio se Šefikom i dobio sina. Ne pamtim prve godine života u Beogradu. Sjećanje počinje od nedokuvanih krompira na proplanku. A tog trena moja majka je u zatvoru NDH, otac u ustaškom logoru Stara Gradiška, djed u logoru Jasenovac, ujak negdje na Grmeču u partizanima, kuća u Cazinu spaljena, nana i ja u zbjegu.

***

U prvoj poslijeratnoj generaciji osnovaca imam šest godina, a sa mnom su dvostruko stariji dječaci. Rat je unio i generacijski haos. Čim sam naučio pisati, počeo sam pismo majci: „Draga mama, kako ste? Da li vam je dobro u bolnici?“ i moja nana je pocijepala to što sam napisao. „Piši: Draga mati, kako si? Kakvo vi! Nije ti ona učiteljica“, grdila me, i ja sam shvatio da majku ne znam, kao ni oca. Otac je ubijen u logoru Stara Gradiška, a ona je kraj rata dočekala radeći u partizanskoj bolnici na Petrovoj Gori, gdje je zaradila tuberkulozu i poslijeratne godine bila po sanatorijumima u Bosni i Sloveniji. U mom životu je nije bilo, bila je u nekom drugom svijetu, kao u bajci, i mogla je biti samo Vi.

***

Kad je najzad došla iz sanatorijuma, ispružila je ruke s podignutim dlanovima da se ne zaletim da je zagrlim. Užasavala se da me ne zarazi, i tada, kao godinama poslije toga, ljubila me je u rame. Do starosti se plašila da je zagrlim i poljubim.

***

Kad sam završio drugi razred osnovne škole, došla je iz sanatorijuma da me obiđe i donijela mi dva paketa knjiga. „Knjiga je najbolji prijatelj“, rekla je svečano. I danas pamtim: među tridesetak knjiga bili su „Robinson Kruso“, „Tom Sojer“, „Karik i Valja“, „Pale sam na svijetu“, „Guliverova putovanja“, „Ostrvo s blagom“, „Bijeli očnjak“, Andersenove „Bajke“… Sama kao da je došla iz bajke, majka mi je otkrila bajkovitost i čar knjiga, koje me nikad neće napustiti.

***

Zato sam studirao svjetsku književnost. Upisao sam se na tu grupu kad ju je Danilo Kiš završavao. Sprijateljili smo se i to prijateljstvo je trajalo do same njegove smrti. Dvije ili tri godine prije nego što će ga bolest pokositi snimio sam intervju s njim, koji se i danas vrti na Jutjubu, a uvršten je i u njegova sabrana djela. Markantan, lucidan, duhovit, ironičan i samoironičan, prezriv i prek prema banalnosti i lažnosti kako u životu, tako u literaturi, Danilo je već u studentskim danima za sve nas, nešto mlađe, bio nedostižan uzor.

***

Mada rođeni Beograđanin, tada sam bio došljak, stanovao sam u Studentskom gradu, svaki dan dolazio autobusom na fakultet ili Narodnu biblioteku tada kod Kalemegdana. U toj biblioteci sam završio studije. I dan-danas je osjećam kao neko duhovno okrilje. Nedavno sam se našao u njenoj novoj zgradi. Uz elektronski katalog, sa ushićenjem sam otkrio da je ostao i stari katalog, sa onim istim kataloškim listićima po kojima sam prije pola stoljeća tražio knjige. Ponovo sam prelistavao te pohabane kartončiće kao nešto davno i drago, s osjećanjem da se vrijeme zaustavlja u knjigama i bibliotekama, i da me prošlost zapahnjuje sa mirisom starog, požutjelog papira.

***

Prvi posao sam dobio u Trećem programu Radio Beograda. Primio me je kao honorarnog saradnika glavni urednik Aleksandar Acković, pošto me je u redakciju doveo i predstavio kolega sa fakulteta Radoman Kordić, koji je već tu radio. U redakciji su bili Raša Popov, Svetozar Vlajković, Đorđe Zorkić, Radmila Gligić…, a u programu je učestvovao bukvalno cjelokupni intelektualni i kreativni svijet cijele zemlje.

***

Putovao sam od skupa do skupa, dočekivao u redakciji filozofe, pisce, naučnike i intelektualce. Zbližio sam se s Radetom Konstantinovićem, snimajući i pripremajući za emitovanje njegove eseje koje će kasnije složiti u osam tomova studije o srpskoj poeziji „Biće i jezik“.

***

Poslije godinu dana prijavio sam se na konkurs TV Beograd. Televizija je bilo nešto daleko i apstraktno. Tek što je minulo vrijeme kad sam objašnjavao školskim drugovima u Cazinu šta je televizija, pročitavši o tome tekst u Politikinom zabavniku: „To vam je radio i kino u isto vrijeme.“ Nisu mi vjerovali. Petnaest godina poslije toga primljen sam u prvoj grupi mladih novinara na TV Beograd. Sa mnom Milica Lučić, Biljana Popović, Veroslava Tadić, Dimitrije Tasić i Omer Karabeg. Svi ćemo imati različite sudbine i puteve.

***

Poslije tri godine rada pozvao me je tadašnji urednik Informativnog programa Nebojša Popović i saopštio mi da sam postavljen za urednika i voditelja DNEVNIKA. Mislio sam da se šali. Do tada je DNEVNIK bio spikerski. Pamtio se po glasu legendarnog Brane Surutke. Skale Mitić je napravio nekoliko eksperimentalnih voditeljskih dnevnika, prije nego što sam ja postao stalni voditelj i urednik.

***

Išao mi je taj posao. Nisam se plašio kamera. Iako sam imao tremu pred skupom od petnaestak živih ljudi, bio sam miran i siguran pred milionom gledalaca. Jedino sam se plašio svoje ijekavice. Niko mi nije izričito tražio – što govori o Beogradu tog vremena – da govorim ekavski, ali ja sam se osjećao dužnim da kao prvi voditelj dnevnika TV Beograd tako govorim: stajalo me to truda i rada s tadašnjim lektorom čika Stevom Glagolom.

***

O tome govori jedna anegdota. Negdje u to vrijeme sarajevski Željezničar je postajao prvak države i potukao je Partizan, ako se ne varam, sa 4:1, i to usred Beograda. Vijest za najavu dnevnika. Kaže čika Steva: „Željezničar“ je lično ime i ostaje tako, ali je „pobedio“, kažem ja samom sebi, a ne „pobijedio“. Koncentriši se. U koncentraciji uživo došlo je do permutacije. U najavi sam rekao: „Sarajevski Železničar je pobijedio…“

***

Biti voditelj TV DNEVNIKA 1971. značilo je poznatost i popularnost kakvog filmskog stara. Ali ne potraja to dugo: ni dvije godine. Jednog jutra, kad sam došao na redakcijski sastanak, svi su obarali poglede ili okretali glavu od mene. „Koji vam je…“, nisam izdržao. „Idi kod Nebojše“, neko je rekao. Kao što mi je Nebojša nepune dvije godine ranije rekao da sam postavljen za voditelja dnevnika, tako je i sada bio kratak: smjenjen si.

***

Ispostavilo se da su dežurne oči konstatovale kako je tekst jednog Titovog govora na zatvorenoj sjednici u Zagrebu, koji smo dobili preko Tanjuga, skraćen na mjestu u kojem je izrečena prva kritika srpskog liberalizma. Bilo je to u DNEVNIKU emitovanom pet mjeseci ranije. Samo bog i ja znamo da nisam to učinio, ali jesam bio urednik i voditelj te večeri…

***

Tri godine sam bio na ledu. Dodijeljen sam kao ispomoć Mihailu Ražnatoviću, uredniku emisije o knjigama „Lektira“. Pripremao sam gotovo cijelu emisiju, ali ni nos nije smio da mi se pojavi, niti da mi se čuje glas. I tako tri godine. Onda je Mihailo otišao u penziju, meni svečano saopštili da moj lik i glas nisu više pod embargom, preuzeo sam emisiju i preimenovao je u „Otvorenu knjigu“. Tako je počeo moj petnaestogodišnji rad u emisijama iz kulture i umjetnosti.

***

Vrhunac je bio „Petkom u 22“, emisija kojoj sam smislio ime, najprije je vodio, na kraju uređivao. Bila je to kultna emisija o zbivanjima u kulturi i umjetnosti. Svaki prilog je imao reditelja, koji je imao punu slobodu da eksperimentiše formom i razbija ustaljena gledišta o televiziji. Gledala se u cijeloj Jugoslaviji i najduže se održala u zajedničkom programu. Kad je i ona prestala da se emituje u drugim republikama, Jugoslavija je počela da se raspada.

***

Rad u Programu kulture sa Nebojšom Đukelićem, Aleksandrom Spasićem, Feliksom Pašićem, Dunjom Blažević, Điđom Karanovićem, Dorom Sekulić, Draganom Babićem – da li sam koga zaboravio? – posebno kad je za urednika redakcije došao Filip David, bio je najljepši i najkreativniji period u mojoj televizijskoj karijeri.

***

Filip je od 1988. smatrao da emisije iz kulture i umjetnosti, posebno najpopularnija „Petkom u 22“, treba da imaju kritičan odnos prema onom što se zbiva na političkoj i društvenoj sceni. Podsticao me je da emisije počinjem aktuelnim komentarom i govorio: – Stojim iza tebe, podržavam te u svemu. Izgovorio sam seriju kritičkih komentara u ambijentu Miloševićeve politike, i oni su, između ostalog, doprinijeli rasturanju redakcije: ukinute su nam emisije, a mi razbacani u druge redakcije.

***

U ljeto 1990. Goran Milić me je pozvao u projekt samostalne televizije Yutel, koju je inicirao tadašnji premijer Jugoslavije Ante Marković. Počeli smo emitovati program u novembru te godine iz studija sarajevske televizije. Napustio sam TV Beograd i vodio i uređivao emisije Yutela dok se nije ugasio početkom rata u Bosni 1992. Zalagao sam se sa drugim yutelovcima, Gordanom Sušom, Zekerijahom Smajićem i Veliborom Čovićem, da spomenem samo urednike, za opstanak Jugoslavije.

***

Unaprijed izgubljena i zakašnjela bitka! Bili smo izvjesno vrijeme najgledanija emisija na prostoru sada bivše Jugoslavije, ali i najomraženija među nacionalistima. A u ratu nezavisan program distanciranog tretmana onog što se zbiva u zemlji koja se raspada, i to iz Sarajeva koje je bilo pod artiljerijskom i snajperskom vatrom, nije mogao opstati. Sami smo ga ugasili.

***

Zaglavio sam u ratnom Sarajevu, izvještavajući za Radio France Internationale (RFI). Stotinjak izvještaja je u mojoj arhivi kao pokušaj objektivnog izvještavanja iz rata. U opkoljenom Sarajevu zvanično mi je prebacivano da pišem kao da sam strani novinar. Odgovorio sam: to mi je veliki kompliment. Isto mislim i danas.

***

Možda sam zbog takvog izvještavanje za RFI i angažovan za projekat Evropske unije „Radio Brod“, na kojem bi novinari iz bivših jugoslovenskih republika pripremali nepristran informativni program. Bila je to moja najveća profesionalna, a i životna avantura. Plutali smo u internacionalnim vodama Jadrana i pravili 24-časovni radio-program. Bilo je sedam članova redakcije iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske i dvadesetak dopisnika iz cijele bivše Jugoslavije.

***

Novinari su se smjenjivali jer je nasred mora bilo teško izdržati duže od tri mjeseca. Sa mnom su radili – da pomenem samo neke – Pero Jurišin i Goran Vežić, Lazar Stojanović, koleginice Ines Sabalić i Jasmina Teodosijević, Aleksandar Mlač, Rinko Golubović, muzički urednik je bio Darko Rundek… Još jedan poduhvat koji je unaprijed bio osuđen da ne uspije. Zahtjev za nepristranim izvještavanjem smo ispunili, ali program je imao paradoksalnu čujnost. Odlično se čuo u Švedskoj ili Danskoj, pa i u Kanadi, ali veoma slabo u Sarajevu ili Beogradu.

***

Svaki projekat ima svoj vijek. Radio Brod je trajao godinu dana. Morali smo se iskrcati u Bariju u Italiji u martu 1994. Članovi ekipe Radio Broda razišli su se svojim kućama. Ja nisam imao kud. Dobijao sam prijetnje koje sam morao ozbiljno prihvatiti. Našao sam se u Parizu, gdje je bilo sjedište asocijacije koja je pokrenula Radio Brod. Pisanje je bilo jedino što sam znao raditi, ali ni riječi francuskog nisam znao. Pet godina sam pokušavao opstati sarađujući više i ne znam za koje medije. Onda me je kolega Zekerijah Smajić angažovao za dopisnika agencije SENSE, koju je pokrenuo u Briselu. Pet godina sam radio za SENSE iz Pariza, a onda i oko tri godine iz Haga.

***

Kad se ugasio SENSE – sudbina i tog projekta je gašenje – radim kao dopisnik Dojče velea. Tu će se završiti moja novinarska karijera. Već se završava. Vratio sam se svoj prvobitnoj vokaciji – literaturi. Ona nije imala šansi da se ostvari, najprije uslijed prezahtjevnog rada na televiziji, a potom zbog haosa u ličnom životu zbog raspada zemlje u kojoj sam rođen.

***

Nizale su se apatridske godine. Htio sam se vratiti u Beograd, ali to više nije bilo mogućno. Mada sam rođeni Beograđanin, gdje sam proživio najbolje i najznačajnije godine, kao dijete upisan sam u knjigu državljana u Cazinu u Bosni i – raspadom Jugoslavije izgubio sam i svoj rodni grad. Imao sam problema da dobijem i bosansko državljanstvo, pošto mi je život protekao u Beogradu! To je pojačalo moje osjećanje apatridstva. Najzad sam odlučio da zatražim francusko državljanstvo. I dobio sam ga, što ranije nikada nisam poželio.

***

U pariskom predgrađu Bijankur sam napisao svoj drugi roman „Kako ubiti gospodina Frojda“. Zatekao sam se u Beogradu za sajma knjiga u oktobru 2013. Sjećao sam se svojih predratnih hronika Sajma, kad sam poznavao sve izdavače i pisce. Sada nisam znao nikoga. Odabrao sam Lagunu nasumce. Upoznao sam urednika Dejana Mihailovića i dogovorio se da mu pošaljem rukopis romana do Nove godine. NJemu dugujem svoj povratak u književni svijet.

***

Objavio je „Frojda“ dva mjeseca pošto je primio rukopis. Potom, lani i knjigu pripovjedaka „Oni“. To je bio podsticaj da redigujem svoj prvi roman „Omaha 1950“ i objavim drugo izdanje.

***

Volio bih da pričam o svojim knjigama, ali nema više prostora. Rekao si mi, Rade, 12.200 karaktera. Zato samo da spomenem da sam, zahvaljujući prijateljima, istoričaru Bahri Bešireviću i književnom kritičaru i esejisti Enveru Kazazu imao promociju „Frojda“, sem u Beogradu, u stvarnom ambijentu romana – među zidinama starog grada i zamka Ostrožac kod Cazina. Ostvario se moj davnašnji san: otkad znam za sebe, znam i od prvih literarnih redaka, mislio sam da taj čudesni zamak iznad rijeke Une mora biti mjesto zbivanja mog romana. San se ostvario: roman sam napisao i promovisan je u stvarnom ambijentu fiktivne radnje.

***

Sad živim između Ostrošca, Pariza i Beograda. Zahvaljujući literaturi, jeziku i ljudima koje ponovo srećem, ublažilo se osjećanje apatridstva. Ta tri mjesta sada sačinjavaju životni trougao. Nadam se ne bermudski.

O sagovorniku

Dževad Sabljaković je rođen u Beogradu 1939, a odrastao je u Cazinu. Završio je studije svjetske književnosti i magistrirao na temu Struktura zapadnoevropskog romana XX vijeka. Bio je jedan od prvih voditelja Dnevnika na TV Beograd, a potom urednik i voditelj emisija o umjetnosti i književnosti. Vodio je emisije prve nezavisne televizije u bivšoj Jugoslaviji Yutel i bio glavni urednik Radio Broda, kojeg je u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini pokrenula Evropska unija. Romanom „Omaha“, 1986, otvorio je do tada tabu temu bune u Cazinskoj krajini 1950. NJegov drugi roman „Kako ubiti gospodina Frojda“ sadržajno i tematski je vezan takođe za zavičaj – Cazin, Ostrožac i okolinu. NJegov književni opus dopunjen je zbirkom priča „Oni“. Živi na relaciji Ostrožac – Pariz – Beograd.