Zločin se ipak (ne) isplati

Uskoro (14. listopada) počinje suđenje za utvrđivanje počinjenog ratnog zločina do kojeg je došlo 7. i 8. kolovoza 1995, tijekom vojno-redarstvene operacije Oluja, na Petrovačkoj cesti (između Bosanskog Petrovca i Ključa, odnosno kod Bosanskog Novog, danas Novog Grada), kad je prigodom raketiranja izbjegličke kolone mučki pobijeno trinaest osoba, a od toga četvero djece.

Četvorica spomenutih časnika HV optuženi su po zapovjednoj odgovornosti, ali do danas se zapravo ne zna tko je konkretno naredio borbeno djelovanje hrvatskih zrakoplova i tko je od pilota raketirao kolonu izbjeglica, pa je i po tomu optužnica manjkava (suđenje u odsutnosti, impliciranje da je para Republika Srpska Krajina državnopravni entitet jednakopravan RH, što je besmislica itd), ali prije i iznad svega važno je istaknuti: za ovaj strašni zločin, iako je prošlo 27 godina, nitko još nije odgovarao.

U Zagrebu su čitavo vrijeme cinično otklanjali svaku odgovornost za taj zločin, a Srbija se po ovom pitanju tek nedavno pravosudno probudila i aktivirala, očevidno po političkom nalogu iz Vučićeva kabineta, kad je procijenjeno da se (i) time, zarad konsolidiranja unutrašnjopolitičkih tenzija može (iz)vršiti pritisak na RH, pa tako pred domaćom publikom (po)jačati pumpanje nacionalističkih mišića i sve naglašenije širiti tezu o novodobnoj Hrvatskoj kao „neoustaškoj državi“, ustaštvu kao autohtonom fašističkom pokretu i ideologiji, te Oluji kao zločinačkoj akciji etničkog čišćenja i masovnog pogroma nad Srbima.

UNIVERZALNA NADLEŽNOST: U Hrvatskoj za zločin na Petrovačkoj cesti nikada nije provedena nikakva relevantna istraga; dapače, vlasti su se zdušno (po)trudile zabašuriti cijeli slučaj, bez ogleda što su zapravo bili ubijeni nedužni civili, hrvatski građanin srpske nacionalnosti.

Dakle, hrvatska strana nije pokazala nikakvu ambiciju da slučaj (pre)uzme u svoje ruke, ili da surađuje srbijanskim, odnosno BiH (na čijem teritoriju je zločin počinjen) pravosuđem.

Upravo suprotno, cijela se stvar maloumnno, u dnevnopolitičke svrhe instrumentalizira(la), pri čemu kompletna vladajuća RH nomenklatura osporava nadležnost Tužilaštva za ratne zločine u Beogradu, hrvatsko Ministarstvo pravosuđa odbija nihove zamolbe za pravnu pomoć tvrdeći da tamošnje sudstvo nema nikakve ingerencije nad hrvatskim građanima, te ne može primjenjivati tzv. univerzalnu nadležnost (odnosi se na teritorij bivše SFRJ) na RH kao „pravno uređenu državu“ i članicu EU. Budući se ne poštuje postupak, samim time ni suđenjne neće biti pošteno.

Međutim, ugledni hrvatski odvjetnik, s haškim iskustvom Anto Nobilo (branio generala Blaškića) opominje kako nitko u EU nije reagirao, kad je Beograd proglasio tzv. univerzalnu nadležnost, niti je (iz)vršio pritisak da je izmjeni ili ukine.

Nobilo također tvrdi kako je RH trebala tražiti da joj se predmet ustupi kad je saznala da srbijansko pravosuđe pokreće postupak, ali nije; rezulutno je odbi(ja)lo suradnju, tvrdeći da je optužnica montirana, kako se radi o političkom procesu i „prebacujući loptu na tuđi teren“ traži da se Srbija konačno već jednom suoči sa svojom prošlošću, učincima velikosrpske agresije i Miloševićeve zločinačke politike prema RH.

U Zagrebu naglašavaju: Hrvatska se kao žrtva agresije branila i tzv. Domovinski rat imao je isključivo oslobodilački karakter (Plenković), što i nije sporno, ali uporno se zaboravljaju i zapostavljaju brojni, još uvijek nerasvijetljeni zločini koje je hrvatska strana počinila i koje još uvijek nije sankcionirala, čemu se uporno i tvrdoglavo opire. Sve u duhu one čuvene, stupidne izjave nekadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda RH, Milana Vukovića „kako se u obrambenom ratu ne mogu činiti ratni zločini“.

Pa tako se ni na Petrovačkoj cesti (bila je legitiman cilj napada, jer se radilo i o vojnoj koloni) nije mogao, niti se dogodio ikakav zločin za koji bi odgovornost snosila hrvatska vojska i u tom pogledu će piloti hrvatskog zrakoplpvstva, naglasio je premijer Andrej Plenković imati posebnu zaštitu i skrb RH.

I umjesto da RH, kako kaže Nobilo, svojim časnicima (nedostupni za srbijansko pravosuđe) osigura najbolju moguću obranu, otvori arhive i tako dokaže njihovu nevinost, jer teško je povjerovati da bi visokopozicionirani, elitni pripadnici HV zapovijedili da se ubijaju civili, hrvatska se strana ponaša ignorantski i diletantski i zapravo glumeći pred domaćom javnošću kako pomaže optuženima, u biti im, posebice dugoročno, čini neprocjenjivu štetu.

„UDAR NA DRŽAVU“: Hrvatska je već najavila da neće priznati „beogradske“ presude, za koje nema nikakve dvojbe da će biti osuđujuće, držeći da se ne sudi časnicima, već hrvatskoj državi i da su optužnice, kako kaže general Miljavac „udar na državu“ i pokušaj da se Oluja (o)sudi kao zločinačka, a ne oslobodilačka akcija. Predsjednik RH Zoran Milanović, u svom je stilu izjavio da RH „neće dopustiti srpski zulum i teror nad našim časnicima“ i uz šeretski osmijeh dodao kako takva Srbija dok je on živ neće ući u EU, te kako Beograd nema pravo protiv njih podizati optužnice i da RH može, „ako bude loše volje“, ne samo stopirati Srbiji eurointegracijske pristupne pregovore, već i optužiti predsjednika Srbije Aleksandra Vučića za „divljanje na teritoriji Hrvatske 1995“.

I tu je u pravu, ali to je trebalo već odavno učiniti, ako ne ranije, a ono kad se recimo upravo Milanović nalazio na čelu Vlade RH, a ne kilavo i neuvjerljivo prijetiti praznom puškom, jer svi dobro znamo da se to neće dogoditi. Ali, to je Milanović; galami kad ne treba, ili šuti kada bi trebao (pro)govoriti, čime na tragokomičan način samo potvrđuje svoju neodgovornost i nevjerodostojnost.

U kontekstu optužnice iz Srbije veleumno je konstatirao kako se time ugrožava savezništvo Hrvata i Srba, notornih Čovića i Dodika u BiH, zaboravljajući kako prolaze oni koji s đavolom tikve sade. Na sličan se način dao neoprezno navući kad je u kontekstu optužnice na jadan način reagirao na Vučićeva podmetanja da „Hrvatskoj nisu bitna srpska djeca“, kao i da „Hrvatima njihovo ubojstvo nije šteta“; odgovorivši krajnje neprimjereno kako mu je već ta priča „postala nepodnošljivo gadljiva“. Bez ogleda što Srbija nema „pravo i moralnu auru“ suditi o tim događajima, elementarna je abeceda pristojnosti da se neovisno o okolnostima, o posebno osjetljivim skupinama, a djeca to jesu, na takav način nikada ne govori.

Srbijanska se premijerka Ana Brnabić licemjerno zgranula što „jedna članica EU ignorira europske vrijednosti i odbija priznati vladavinu prava“, ali nije joj palo na pamet objasniti stvarne razlog zašto su u Beogradu, nakon toliko godina čekanja, sada tako brzopotezno ažurirali (n)ovu pravosudnu agendu, koja je već u startu, „združenim“ srpsko-hrvatskim snagama i obostranim političkim histeriziranjima nepovratno kompromitirana.

To je samo jedna u nizu Vučićevih predstava za domaću uporabu i javnost; svijestan da na vrata Srbije sve jače kucaju nerješivi problemi (Kosovo, članstvo u EU, odnosi s Rusijom i Putinom, izbori u BiH i Republika Srpska, inflacija, zabrinjavajući niski standard i strmoglavi pad stanovništva u posvemašnje siromaštvo), prokušanom je metodom skrenuo pozornosti s bitnih na marginalne, ali ekskluzivne, estradne teme. Ono što osobno u cijeloj toj lakrdiji čudi, nije ponašanje vladajućih u Beogradu i(li) Zagrebu, već što nitko iz hrvatske lijeve oporbe (iluzorno očekivati od desnice) nije zauzeo jasan, principijelan stav povodom ovog kaznenog postupka, već Grbin (SDP), Tomašević (Možemo) i ostali „pušu u isti rog s Plenkovićem i Milanovićem“, a to je i sramotno i porazno.

NEMA ZIME ZA „NAŠE“: Ali, nije sve tako crno, može i gore; bivši (ratni) zamjenik (zloglasnog Đure Brodarca) načelnika sisačke Policijske uprave Vladimir Milanković koji je poticao na fizičko i psihičko zlostavljanje civila, te skrivio smrt/ubojstva 24 civila, građana RH srpske nacionalnosti na širem području grada Siska i Banije, na Županijskom sudu u Osijeku osuđen je 2013. na osam godina zatvora. Nakon dvije trećine izdržane kazne našao se na slobodi, uz obvezu hrvatske države, za koju je u Domovinskom ratu prolivao (tuđu) krv da mu kao bivšem djelatniku Ministarstva unutrašnjih poslova RH, a po odobrenju (iz 2011) Tomislava Karamarka, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova u vladi Jadranke Kosor mora nadoknaditi troškove obrane i to u visini od dva milijuna kuna, od čega mu je već isplaćeno više od 700 tisuća kn plus sudski troškovi (oko170 tisuća kn).

Dok su obitelji nesretnih Milankovićevih žrtava morala proći pravu kalvariju poniženja i uvreda kako bi tek pred Europskim sudom za ljudska prava dobila kakvu-takvu simboličnu zadovoljštinu i skromno financijsko obeštećenje, budući je za njihovu patnju i gubitak najbližih hrvatsko pravosuđe bilo gluho i slijepo, ali za našeg ratnog zločinca nema zime, država mu sve plaća; ispada kako biti ratni zločinac u RH, dakako, ako si Hrvat, domorodac i nije tako neisplativ posao. O tomu Plenković, Milanović i ostali hrvatski pravdoljupci gromoglasno šute.

Dapače, problem nastaje ako ste žrtva i k tomu još, ne daj Bože pa srpske nacionalnosti. Ali, tu na žalost nema pomoći, jer kao što je za svakog normalnog Hrvata svaki Srbin četnik, tako je isto za svakog pristojnog Srbina, svaki Hrvat ustaša. I u ovoj suludo (s)vezanoj dijalektici perverznih stereotipa sadržana je svekolika tragedija naših međusobnih odnosa.