Zrno želje da pobijedi dobro

Behdžet Mesihović, sa kojim me je upoznao Vladimir Srebrov, imao je sličnu sudbinu kao i Srebrov. Mesihovića su zatvorili Hrvati u Mostaru, 1993. Svedočio je o nedelima koja je hrvatska strana činila prema pripadnicima druge vere, u ovom slučaju prema muslimanima. Nije bilo milosti. Behdžet, inače beogradski student, pominje svog školskog druga Jadranka Prlića, inicijatora osnivanja logora u Hercegovini, kome se sudilo u Hagu baš u trenutku kada je ovaj tekst pripreman 2002. godine.

Svedočenje Mesihovića emitovano je 2002, u okviru serije Govori da bih te video, Drugog programa Radio Beograda. U najavi ove radio-emisije kaže se da „je ovih dana bivši premijer i ministar spoljnih poslova nekadašnje hrvatske republike Herceg-Bosne, Jadranko Prlić, takođe među haškim optuženicima“. Terete ga za zločine protiv čovečnosti, formiranje koncentracionih logora, ubijanje i prebijanje zatvorenika.

Behdžet Mesihović: Uporno govorim očekujući da me i uhapse

Ja sam profesor Behdžet Mesihović, Mostarac. Stavio sam sebi u zadatak, i to radim već dugo, da na sve moguće načine skrećem ljudima pažnju na činjenicu da naš život na ovom prostoru neće imati nikakvog smisla ako kao politički predstavnici, bilo čiji, ostanu ljudi koji su nagovarali na ratne sukobe i doprinijeli da dođe do ostvarenja takvih ludačkih ideja.

Ja sam čovjek koji uporno na tribinama govori, očekujući da me i uhapse, da je moj bivši kolega na univerzitetu, Jadranko Prlić najveći zločinac koji se rodio u Hercegovini od kako postoji Hercegovina, neovisno od toga što je on ministar vanjskih poslova. Ja sam svjedok svih ludosti koje je napravila ta Herceg-Bosna i HVO. Nemojte misliti da ja amnestiram četnike, Bijele orlove, koji su ovdje klali i ubijali prije nego što smo ih otjerali ili prije nego što su, u smislu dogovora Tuđman-Milošević, odnosno Karadžić-Boban, ovdje u Hercegovini napravili separaciju, neku fiktivnu liniju koja je išla tu malo iznad Mostara i koja je značila neku srpsko-hrvatsku podjelu Bosne i Hercegovine, gdje su muslimani trebalo da završe u Neretvi. Ti nekakvi fiktivni saveznici su ovdje otvorili više od sedamdeset logora na jednom području gdje živi 300-400 hiljada ljudi: i muslimana, i Srba, i Hrvata. Dakle, u tim logorima je bilo 30 do 40 hiljada nevinih ljudi koje su, za početak, ubijali toljagama.

Duboko sam ubijeđen da život i ovaj prostor, koji je za mene najljepši životni prostor na svijetu, neće imati ničega vrijednog življenja, biće totalno zagađen – ako u javnom prostoru ostanu ljudi koji su projektovali i prizivali nesreću koja se zaista desila. Postaće prostor u kome će da se dešavaju razbojništva, stradanja ljudi na razne načine, prostor u kome će biti bespoštedna borba čovjeka protiv čovjeka. Znate li šta je najgore – ti ljudi koji su došli do enormnih bogatstava i sad su nekakvi politički predstavnici, služe kao primjer onima koji su skloni zločinu, i oni služe kao nekakav dokaz da se zločin isplati. Umjesto da se vrši neka selekcija po dobru, ona se vrši po zlu.

Dakle, Prlić služi kao primjer svim Hrvatima da se zločin isplati. Sutra, ako Karadžić siđe u Sarajevo, ili ako dođe Koljević ili Plavšićka, onda će to isto biti i za Srbe. Mislim, nevjerojatno je sa kakvim su nakaradnim, užasnim, morbidnim idejama oni istupali u ime nekakve ugroženosti ljudi i nekakvih nacionalnih korpusa. Ili, na primjer, moj kolega iz gimnazije Mišo Brajković. Ja sam ranije pisao i o Miši i o Prliću. Nevjerojatno je kad se čovjek sjeti šta se sve desilo, sve izgleda kao san, mora, užas. Čovjek ni danas ne može da povjeruje da su oni radili to što su uradili.

U jednom trenutku mi smo se našli u totalnom okruženju od bivše jugoslavenske armije i oni su očekivali da iziđemo i da se predamo. Mislim na grad Mostar. Ja sam bio u Mostaru i bivša jugoslavenska armija je bila po svim ovim brdima okolo i svim mogućim oružjima najvećeg kalibra su jednostavno pucali po gradu. Ja sam u to vrijeme bio sa jednim Srbinom, mojim školskim kolegom, isto beogradskim studentom, Đorđem Kulišićem, oftalmologom. On je bio jedan od rijetkih koji je u to vrijeme imao telefon jer su sve bili blokirali, pa smo zvali generala Perišića i imao sam priliku i čast da u to vrijeme pričam sa Perišićem. Ili sa Pušarom koji je bio komandant artiljerije i koji je stradao u tom besmislu kad se povlačila tad već četnička vojska koja je do tada dobrim dijelom već razrušila Mostar. On je stradao, ali prije toga moj kolega Đorđe i ja smo zvali tog Pušaru, pukovnika i komandanta artiljerije na Čobanovom brdu.

Jedna granata je pogodila Očno odjeljenje bolnice u centru Mostara, i zamislite, taj Pušara je imao djecu koja su se liječila na tom odjeljenju. Prvo je s njim pričao Đorđe, pa sam onda pričao i ja. Možete li, dakle, zamisliti da u jednom gradu gdje žive obični, normalni ljudi, odjednom neko počne da puca iz topova velikog kalibra i da gađa po ulicama, da ruši škole i bolnice, da jednostavno ubija i uništava sve redom. Ta ideja i sada izgleda morbidna i ljudi su spremni to da zaborave. Ja isto želim da zaboravim, ali moj kredo je u stvari da se to ne smije zaboraviti sve dotle dok oni ljudi koji su na to nagovarali, koji su predvodili, ne budu sklonjeni iz ovog prostora.

Behdžet Mesihović: Kad kažu „drugi“ misle na ne-katolike

Ja sam bio deset mjeseci u tim hrvatskim ustaškim logorima. Odveli su me iz kuće. Znate, oni su opkoljavali kvart po kvart i etnički čistili taj prostor. Ali pazite, ta suluda ideja još postoji.

Na primjer, skoro je na hrvatskoj televiziji, dakle na hrvatskoj državnoj televiziji, usred Zagreba, bila jedna kontakt emisija. Ne sjećam se imena, došli su sociolozi, demografi, ljudi koji se bave natalitetom. Bio je čak i jedan sveštenik, koji je inače u Tuđmanovoj vladi bio zadužen, kako oni kažu, za skrb i izbjeglice, zove se Rebić. Znate kako je koncipirana emisija? Postavljeno je pitanje: koliko procenata onih drugih je normalno da bude u jednoj nacionalnoj državi? Pazite, ja znam da je u Hrvatskoj bilo više od 12 odsto Srba, da je bilo nekoliko procenata muslimana, da je bilo isto tako Mađara, Italijana, mada oni kad kažu drugi, u stvari misle na ne-katolike.

I to je nevjerojatno za jednu religiju koja je u krajnjoj liniji jedna monoteistička religija, koja ima iste korijene kao pravoslavlje ili islam, u kojoj se propovijeda čovjekoljublje i kojoj je maksima: „Ko tebe kamenom, ti njega hljebom. Ne ubi. Ne kradi. Ne radi sablazan…“ I oni propovijedaju odstranjivanje svih onih koji ne pripadaju sljedbenicima te jedne duboko humane i ljudske ideje. I već to je da vam stane pamet.

Mnogi ljudi su, u stvari, zaraženi tim besmislom nekakvih suludih ideja i to treba glasno reći. Glasno treba reći da u tom beznađu i besmislu dobar dio ljudi postaju sljedbenici suludih ideja, ili da ljudi jednostavno nemaju vlastitu misao i da prihvataju ideje koje im drugi sugerišu, naročito ako su to nazovi-autoriteti. Vrlo malo je ljudi spremno da istrajava na normalnim ljudskim, humanim idejama, na tome što u krajnjoj liniji propovijedaju sve tri religije u ime kojih se najčešće jurišalo. Moramo biti spremni da o tome govorimo, o suludosti, o besmislu, jer najvažnije je ubiti sulude ideje. A one koji su predvodili i podsticali na sukobe u ime takvih suludih ideja treba ostaviti da žive, treba ih samo razobličiti, raskrinkati.

U logoru su čuvari i ostali govorili zatvorenicima šta će im sve uraditi. Govorili su da će nam stucati jaja, da će nas vješati, ubiti, čerečiti i tako dalje.
Ljudi prihvataju da je normalno da je Prlić Jadranko, dakle čovjek koji je zapravo osnovni sprovoditelj, čovjek koji kroz čitavo vrijeme stradanja, uništavanja u toj para-državi Herceg-Bosni sprovodi suludu ideju uništavanja ljudi, i to sve do skoro, pa takav čovjek postane predsjednik Vlade! Ja ne mogu shvatiti da ljudi prihvataju takvu ideju i pokazuju takvu ravnodušnost da Prlić bude ministar vanjskih poslova, da hoda po Evropi, na primjer. Nedavno, usred Beča, na sastanku ministara vanjskih poslova Evrope u ime ove države ili ovih ljudi – Prlić razgovara o ljudskim pravima? A on je predvodnik svih onih sa hrvatske strane koji su pogazili sva ljudska prava na ovim prostorima, ne samo Bošnjaka, nego isto tako i Hrvata i Srba. Ja moram da naglasim da ne amnestiram nikoga. Dakle, svi oni treba da odgovaraju, ali prije svega oni koji su nosioci suludih ideja, koji su predvodnici, koji su glasnogovornici, da budu uklonjeni i da njihova politika i njihove ideje budu razobličeni, da svim ljudima bude jasno da je to uzrok stradanja i da je to suština zbog čega se sva ta suludost desila.

Prošle godine, u maju 1995. bio sam u Zagrebu. Pozvao me kolega, profesor matematičar, jer ostao sam bez knjiga. On je veliki matematičar, ja nisam tako veliki, ali se i ja uspješno bavim matematikom. Otišao sam tamo i tad sam listao i Tuđmanovu knjigu Bespuća povijesne zbiljnosti. Ne znam da li ste čuli, ali to je ona knjiga zbog koje i dan-danas jevrejska država Izrael nije priznala Hrvatsku i neće da uspostavi diplomatske odnose. To je knjiga zbog koje je on izviždan na otvaranju one kuće Holokausta, knjiga u kojoj on kaže da su možda Jevreji sami zaslužni za to što im se desilo u prošlom ratu. Tuđman je čovjek koji u toj knjizi razmatra i predlaže ideju humanog preseljavanja naroda. Dakle, on je inicijator, mada su u Evropi skloni da kažu da je on samo Miloševićev šegrt.

Ja relativno rijetko imam prilike da govorim, ali kad nekud odem ili dočekamo nekoga sa strane, pričam o onome što se dešavalo. U Kamernom teatru je skoro bio Ivančić, to je čovjek što mu sad sude, i tamo sam pričao o Prliću. Ja jedva čekam da o ovome govorim; u krajnjoj liniji, ako hoće neka me uhapse i neka mi sude, ali kažem vam ponovo, ne samo moj život nego život ljudi u ovom prostoru nema nikakvog smisla ako Prlić ostane nekažnjen. Kad kažem: Prlić, mislim na predvodnike te jedne sulude ideje čiji je on sinonim. On je čovjek koji je moralna nakaza, monstrum koji je spreman da uradi bilo šta samo iz nekih ličnih pobuda i iz želje da postigne neki vlastiti cilj. Pri tome mu uopšte nije važno da li će ovaj prostor fizički da opstane, da li će ljudi da prežive, dakle važno mu je samo vlastito dobro. Dakle, on je nosilac te monstruozne ideje. On je utoliko monstruozniji što je nekada zastupao one bivše parole Fabrike radnicima i tako dalje, a bio je i potpredsjednik Republičkog izvršnog vijeća sa Ćeranićem, a onda je uoči samog rata bio ovdje u Mostaru i promovirao tu nacionalističku ideju.

Behdžet Mesihović: Većina ljudi nosi to zrno želje da pobijedi dobro

Ljudi najčešće razmišljaju o egzistencijalnim problemima, o tome šta će da jedu, gdje će da spavaju, a dobar dio njih zaboravlja da je Prlić, u ovom prostoru Hercegovine, spremao istrebljenje bošnjačkog naroda, isto kao i Karadžić tamo, na onoj strani. Znate šta su radili ne samo Bošnjacima, i to je interesantno. Pazite, u vrijeme kad sam ja bio u logoru, 20 do 30 hiljada Bošnjaka je bilo u logorima HVO, u konc-logorima doslovno. Ljude su pokupili iz kuća, totalne civile. Ali su u logore odveli čak i HVO vojnike jer su se tako dogovorili. To je ono vrijeme kad se Karadžić i Boban dogovaraju o podjeli i Bošnjaci im tu više ne trebaju, i oni su sa linija pokupili sve Bošnjake koji su bili u HVO. Oni u HVO nisu bili zato što su voljeli HVO i što su željeli da nastupaju za neke hrvatske ideje, nego su morali jer su branili vlastite živote, vlastite kuće, vlastite familije, tako da su bili u jednoj vojsci koja se oduprla onoj prvoj najezdi. I to je u stvari bilo po dogovoru – ja to znam jer sam dočekao te ljude, na primjer u Dretelju, gdje su me prvo odveli.

Dretelj je logor kod Čapljine i tamo su u jednom danu doveli hiljadu do dvije hiljade Stolčana i Dubravaca koji su čuvali linije na Dubravama i u Stolcu. Jednostavno su nekoliko dana duže bili ostali na liniji jer su znali da su se ovi dogovorili i da više nema opasnosti i kad su, u toj julskoj žezi bez hrane i bez vode, očekivali smjenu, a očekivali su suborce, ljude koji brane iste ideje – ovi su došli s leđa dobro naoružani pa su ih jednostavno razoružali i tako gladne i žedne u uniformama HVO doveli u logor u Dretelju. Pazite, koliko je to suluda ideja!

Ima ljudi koji su iz straha prihvatili takvu ideju i koji se sad deklarišu kao Hrvati muslimanske vjeroispovjesti. Na primjer, jedan od njih je Zulfo Robović, elektroinžinjer. On je interesantna ličnost, mada je to druga priča. On u stvari prihvata sve političke ideje koje mu se čine da će sačuvati njegov vlastiti integritet neovisno od toga šta će biti sa okruženjem.

Evo, kao i nas trojica ovdje, generalno bar u Mostaru smo tako živjeli – najčešće nismo znali šta je ko. Bilo je masa Gorana, Zorana, Vedrana i nije se pitalo ko je ko. I dešava se taj proces i treba ga pomoći, mislim da ljudi dolaze i raspoznaju šta je bilo, čemu to vodi, šta je uzrok njihovog stradanja. A što je najgore, postoji i suprotan proces – da se amnestiraju oni koji su za sve krivi, i ja mislim da je to najopasnije.

Kako ja vidim budućnost? Iz političkog života odstraniti sve one za koje je evidentno i za koje svi znamo da su projektanti i koji su pozivali na takve ideje, one predvodnike koji možda nikoga nisu ubili, koji često jednom dijelu naroda izgledaju kao da stalno govore istinu jer imaju medije koje kontrolišu, ali koji su u suštini krivi za svaku smrt i sva stradanja. To su prije svega Milošević i Tuđman, ili Tuđman i Milošević, a onda svi oni koji slijede iza njih, svi njihovi doglavnici, poglavnici, vođe.

Dakle, ako oni ne budu odstranjeni iz političkog života, ovo će se u stvari, ako ništa drugo, ponoviti. I ja ponovo podvlačim, oni služe kao primjer da se zločin isplati. Jer oni su došli do enormnih bogatstava, oni sad kontrolišu sve ono što je ostalo. I postoji tendencija da se nastavi taj proces njihove kontrole nad svim postojećim. Uništili su dobar dio prirodnih resursa; a što je najgore, ubili su jako mnogo ljudi, rastjerali su mnogo ljudi po Evropi i po čitavom svijetu. Najbolji dio stanovništva u sva tri naroda, svi oni koji su imali šanse da negdje drugo žive – otišli su.

Mi svi nosimo u sebi, ili bar većina ljudi nosi to zrno želje da pobijedi dobro. Mislim da u nama postoji želja, težnja da živimo udobno i lijepo, ali ne postoji mogućnost da se udobno i ljudski živi na ovim prostorima ako ti ljudi ostanu. Ali oni su još uvijek moćni da bi to zrno dobra pobijedilo.
Ja prije svega vjerujem u ljude koji ispovjedaju i stalno govore o dobru. Jedan od tih ljudi u ovom prostoru, u mom okruženju, sigurno je gradonačelnik Mostara.

Zatim, moj prijatelj i moj kolega sa autoputa Milorad Muratović koji je postavio neke novine, on je isto jedan dobar čovjek. Mi mislimo isto – Muratović, Oručević i ja. Muratović je bio član Saveza komunista kao i ja, mislim da Oručević nije bio, ali on je stvarno nosilac ideje jednog kosmopolitskog, jednog multinacionalnog Mostara, on je predvodnik te ideje. Mi opravljamo neke prostore i zovemo sve ljude, neovisno od toga da li su Srbi, Hrvati ili muslimani, da dođu u svoje stanove koje opravimo, mada je manjak stanova. Ali kad se opravi jedan kompleks kuća, onda kažemo bilo kome ko je tu imao stan da komotno dođe. I ljudi dolaze, poneko dođe. Treba afirmisati ideju povratka.

Evo, i ovo je isto interesantno. Mi ovdje pravimo neko bosansko udruženje logoraša. Vladimir Srebrov je došao i mi ovdje zajedno radimo na tome. To je jedan veliki i značajan politički faktor, jer je 200 do 300 hiljada ljudi bilo u nekim kazamatima i mi smo nosioci ideje da se ti ljudi udruže i da kažu da neće nacionalne ograde, da neće u getoe. I šta se dešava? Pazite, dolaze Hrvati i nalaze stanove, ali im tamo prave probleme da dođu da žive u ovom prostoru. Mnogi dođu, ali ih sprečavaju da tamo ostanu, ne svi Hrvati, da me ne shvatite pogrešno.

Samo ovaj prostor ja savršeno poznajem. Bio sam deset godina u Sarajevu, sedam godina u Beogradu, ali samo u Mostaru ja znam odakle izlazi Sunce i u svakom trenutku mogu da se orijentišem. I izuzetno se dobro osjećam ovdje čak i kad je ovaj prostor toliko srušen. Jer, ostali su Neretva, i Mostar, i ljudi koji su ostali živi.