Žrtve zaslužuju dostojno obilježje i sjećanje

Ponovljene su poznate činjenice da se pokolj desio u noći između 9. i 10. novembra 1924. godine. Prethodno su, 7. novembra, crnogorski komiti ubili Boška Boškovića, načelnika Kolašinskog okruga. Za to ubistvo optužen je lažno muslimanski komita Jusuf Mehonjić koji se tada nije ni nalazio na tom području. Tokom sahrane Boškovića donijeta je odluka o „osveti“. Noću između 9. i 10. novembra krenulo je oko 200 „osvetnika“ na muslimanska sela u Šahovićima i Pavinom Polju, koja su dva dana ranije razoružale tadašnje vlasti. Vlasti su pokupile i taoce pod izgovorom da su im životi ugroženi. Međutim, 28 talaca je ubijeno, a ostali su uspjeli da se otkupe. Dijete od 13 godina je spasio jedan Crnogorac, koji zbog ovog čina umalo nije ubijen.

Prema podacima načelnika Pljevaljskog okruga ubijeno je oko 120 muslimana i zapaljeno oko 45 kuća, a Milovan Đilas u knjizi „Besudna zemlja“ navodi da je ubijeno više od 350 ljudi i da su izvršena brojna silovanja, kuće popaljene i opljačkane. Drugi izvori, prema riječima prof. dr Šerba Rastodera, navode brojke od najmanje 500 ubijenih i zaklanih, dok je tadašnji reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević navodio cifru od više od 1000 djece, žena i ljudi. Pokolj u Šahovićima je uzrokovao potpuno iseljenje tamošnjeg stanovništva, najvećim dijelom u Tursku. Ovaj pokolj je karakterističan na ovim prostorima po tome što se dogodio u mirnodopskim uslovima i po tome što niko nije odgovarao. Takođe, iz Šahovića su iseljeni svi Bošnjaci, a mjestu su promijenili ime u Tomaševo.

– Naš cilj je da se rane i mrlje iz prošlosti rasvijetle na intelektualan i naučno verifikovan način, ne dajući prostor pokretanju bilo kakve spirale zla, ili osjećaju stida potomcima. Žrtve zaslužuju dostojno obilježje i sjećanje, a zlo, bilo od koga da dolazi, ne smije biti prepušteno zaboravu, jer je zaborav zločina najveći zločin i otvaranje puta njegovom ponavljanju. Po metodologiji pripreme, načinu izvršenja, zločin u Vranešu ima sva obilježja genocida, rečeno je na skupu.

– Možete li zamisliti zemlju u kojoj u jednom danu bude pobijeno nekoliko stotina ljudi, a da za to ne samo da niko nije odgovarao, već nije ni sprovedena bilo kakva istraga? Možete li zamisliti društvo koje o „najvećoj mrlji crnogorske novije istorije“ nikada javno nije progovorilo? Možete li zamisliti potomke žrtava koji ni poslije 85 godina od događaja šapatom govore o istom? Možete li zamisliti potomke dželata koji uz rijetke izuzetke, odbijaju da javno govore o događaju o kojem znaju mnogo iz priča starijih?, pita se prof. dr Šerbo Rastoder, predsjednik Bošnjačkog savjeta u Crnoj Gori. „Jedan od paradoksa ovih prostora je i činjenica da kada je u pitanju suživot različitih vjerskih i nacionalnih entiteta postoje dvije potpuno različite priče. I, nažalost, obje su tačne. Jedna je ona o suživotu, toleranciji, vječnoj upućenosti jednih na druge. Druga je atavistička i govori o sukobljavanju, satiranju, potiranju, nasilju nad slabijima“, kaže Rastoder. On ističe da se do sada o ovom događaju govorilo samo šapatom i da je o njemu ostalo malo tragova.

– Zločini i stradanja jesu postali obilježje bošnjačkog naroda, ali mi kao odgovorni ljudi ne smijemo dozvoliti da to postane način našeg življenja, pretočimo u ravnodušnost koju često prepoznajemo kao merhamet, odbijajući da priznamo da se radi o najobičnijem građanskom kukavičluku. Zato, ako nekoga treba kriviti za bilo šta, potrebno je da se prvo mi pogledamo u ogledalo, zapitamo zašto nevoljno pristajemo da budemo žrtva i otkuda ta mazohistička potreba da nas stvarnost, a posebno prošlost gledamo iz perspektive žrtve očekujući sažaljenje i milstinju, kaže Rastoder.

I dr Ilija Vujošević, profesor Filozofskog fakulteta u Nikšiću kaže da su Bošnjaci na ovim prostorima podnijeli najveću žrtvu u posljednjih nekoliko ratova. On ističe da u slučaju Šahovića, kao i u svim sličnim prilikama, grijeh navodi na molitvu, ćutanje i stid. „Molitvu za mir i pokoj njihovih duša, a stid što pripadamo vrsti koja se kroz čitavu istoriju krvoločno istrebljuje. Zato, makar i poslije 85 godina ovaj skup doživljavam kao rekvijem sjenima žrtava tog besudnog vremena crnogorske istorije kojima se moja malenkost duboko klanja“, kaže Vujošević. On ističe da je pokolj u Šahovićima bilo velika nesreća nevinih, nezaštićenih ljudi, od tek rođene djece do nemoćnih staraca i veliki nekažanjeni zločin.

– Ovaj akt nasilja u doba mira, koji je ostao nekažnjen, spada u zločin genocida. Knjiga „Besudna zemlja“ Milovana Đilasa izdata na engleskom jeziku govori o žrtvama genocida u Šahovićima i o iživljavanju nad mrtvim žrtvama. Čerečenje seljaka kojeg su zatekli kako kasapi jagnje, krvave kocke šećera i drugi mučni detalji izbačeni su iz izdanja kasnije objavljenih kod nas. Bilo bi interesantno utvrditi ko, kada i zašto je izvršio redukciju teksta. Pored bjekstva preživjelih u Bosnu, Tursku, kako ništa ne bi podsjećalo na Bošnjake i islam porušene su obje džamije u Šahovićima, a naziv mjesta prekršteno u Tomaševo, podsjeća Vujošević.

Da bi se potvrdile neke činjenice o kobnoj noći u Šahovićima između 9. i 10. novembra 1924. godine, zamišljeno je nekoliko seansi na ovu temu nakon čega će, najavljuje dr Rastoder, biti organizovan širi naučni skup u Bijelom Polju.

– Završnica ovog procesa bilo bi sumiranje ukupnih rezultata i trajno ugrađivanje u memoriju, na način što će Bošnjački savjet, u okviru svojih zakonskih nadležnosti, datum pokolja u Šahovićima predložiti kao jedan od datuma koji će biti u kalendaru dana koje ćemo obilježavati na prigodan način svake godine, kaže dr Rastoder.

Istrage nije bilo

Prof. dr Šerbo Rastoder kaže da je tadašnja država bila parlamentarna zemlja.

– Pa ipak, čitav zločin je bio zataškan. Da je ko god tada makar poveo i najpovršniju istragu, veoma lako bi otkrio i one koji su vršili zločine i njihove vođe. No, istrage nije bilo. Osuđena su, simbolično dva – tri stražara zatvora u Šahovićima jer su se bili dogovorili s „osvetnicima“ da im predaju zatvorenike. Razumije se, bila je najavljena obimna istraga. Sve je ispalo sprdnja s pravdom, bar tako tvrdi Đilas, osoba koja je javno i prva progovorila o ovom zločinu bez pandana u crnogorskoj istoriji, kaže Rastoder.