Zvijezda nad Dubrovnikom

Konac ljeta je idilično razdoblje duše, opjevano u bezbrojnim pjesmama, ali mi nemamo vremena za melankoliju i slične trice i kučine. Mi živimo za danas, u strahu što će donijeti sutrašnji dan.

Moramo se brinuti za drva i ugljen, jer plin i struja postaju iz dana u dan sve skuplji. Pored nas prolaze ljudi čija su lica ruinirana oskudicom, na kojima je grč zamijenio davno zaboravljene osmijehe. Političari se preko medija nadmeću u jeziku mržnje, a mi se prisjećamo vremena ljubavi, kad smo vjerovali da je fašizam zauvijek pokopan. Iz zemlje odlazi sve što je lijepo i pametno, a država tone u opću dekadenciju i kaos.

Etnički očišćenu zemlju sad razara i bijela kuga: u Livanjskom kraju prošle godine rođeno je svega trista beba, dok je osam stotina ljudi pokopano. Prestao sam kupovati dnevni tisak, a televizor palim samo kad načujem da daju kakav stari film. Navečer sam čitao jednu neobičnu prepisku, koju mi je poslao moj prijatelj Đuro Tadić, o kojoj sam zabilježio nekoliko redaka, koji slijede.

—

Ljubav u doba kolere. Tako bi se, tim marquezovskim naslovom, mogla označiti intimna prepiska dvoje istaknutih umjetnika uoči raspada Jugoslavije. Beogradska slikarica i dubrovački pisac razmjenjivali su pisma, kao čisti rukopis ljubavi, dok je posvuda oko njih bujao „rukopis“ mržnje, koji će uništiti jednu veliku državu, a cijelo jedno pokoljenje strovaliti u nesreću i propast.

Riječi koje su međusobno razmjenjivali Jelena Trpković i Milan Milišić evo nakon tri desetljeća izlaze iz sfere intime, ne iz frivolne nakane da se obznani jedna intimna korespondencija, nego iz potrebe da se ukaže na svu tragiku svijeta u kome provodimo naše zemaljske dane.

Ova prepiska je, naime, okrutno i nasilno prekinuta jer je jedan od njenih autora usmrćen: Milan Milišić jedna je od prvih žrtava napada Jugoslavenske narodne armije na Dubrovnik, u listopadu 1991. godine. Smrt je opet bila brža, izbrisala je s lica zemlje jednog istinskog pjesnika, čiji su kristalni tragovi ostali u knjigama, ali i u dnevniku jedne ljubavi, nasilno prekinute.

—

Prepiska se odvijala u ljeto 1980. godine uglavnom na relaciji Sisak – Dubrovnik. Jelena Trpković je bila sudinica likovne kolonije, koja je u gradu crne metalurgije svake godine okupljala istaknute likovne umjetnike, što su tu stvarali svoje slike i skulpture, koji bi potom krasili ulice i trgove ovoga grada. Željezara Sisak, veliki metalurški kombinat, bila je tad pokrovitelj značajnih kulturnih događaja – pored likovne kolonije, ona je bila utemeljitelj velike književne nagrade, čiji su dobitnici najznačajniji pisci tadašnje države, kakvi su Kaštelan, Davičo, Tadijanović, Konstantinović, Kiš, Kovač…

Kroz te institucije prolazili su i tu ostavljali svoj umjetnički otisak i trag. Metalci su bili oduševljeni umjetnicima, a umjetnici su imali priliku vidjeti doslovno kako se „kali čelik“. Jelena Trpković opisuje svom prijatelju taj proces, to čudo materijalne transsupstancije, pa kaže: „Tada je krenulo železo. To je fantastično. Kao sunce da curi. LJudi u odelima od azbesta sa crvenim prozorčićima, usmeravali su tu usijanu magmu kroz male šančeve do mesta gde ona curi u vagonet…“ Tako se kalio čelik.

—

Ah, te nevine osamdesete! Jelena je hitro izvještavala Milana o socijalističkome disko-klubu u Petrinji, u kojem se dimio roštilj, o izložbi „Cvijeće i revolucija“ koja se održavala u gradu metalurga na temu radnički pokret i socijalistička revolucija na području Siska i Banije. Poslušajte tek ovo: “ Organizator izložbe, na osnovu stečenih iskustava i umijeća, po prvi put obrađuje cjelovitu temu, želeći istaknuti činjenica naše novije povijesti simbolički oblikovanim umjetničkim aranžmanima, izvanrednom ljepotom odabranog cvijeća te bogatstvom vrste rascvjetalog lipnja“.

Pisala mu je i o aparatu za mirise, koji je bio instaliran na sisačkom željezničkome kolodvoru, a gdje se namjesti kazaljka na određeni miris, pa se ubaci dinar i čeka da te pošprica miris ljubice, đurđice ili jorgovana, već prema želji.“ Milišić, odgovara: „Već petnaest minuta Dubrovnik u apsolutnom mraku; pišem ti uz svjetlost svijeće. Ležim na krevetu. Svijeće osvjetljava Cranahovog svetog Kristifora, vrh penkale i tanke plave crte ova zadaćnice po kojima klize ova moja slova tebi. (…) Kada je nestalo struje, izišao sam na balkon. Dubrovnik u lijepom gustom mraku, samo farovi automobila po zidinama i zidovima kuća. I zvijezde zabljesnule – čitavo nebo puno“.

Jedna će zvijezda nad Dubrovnikom uskoro zablistati kristalnim sjajem i pasti u morsku pučinu. NJena treperava svjetlost još dugo će treperiti u pomrčini naših dana.

—

Jelena Trpković rođena je u Beogradu, gdje završava Fakultet likovnih umjetnosti i postdiplomski studij. Radila je kao izvanredni profesor na Katedri za crtanje Akademije umjetnosti u Novom Sadu. Otac joj je radio u vojnoj industriji. “ U spavaćoj sobi bile su velke staklene posude sa čaurama raznih kalibara u rastvorima.

U ostavi na policama s kućnim namirnicama stoje teglice s raznobojnim hemikalijama u prahu i kristalima“, prisjeća se Jelena, svog beogradskog djetinjstva provedenog u socijalističkome blaženstvu, i ne sluteći da će jedno od tih ubojitih oružja, koja je usavršavao njen otac, početkom devedesetih usmrtiti njenu veliku ljubav. Perditio tua ex te Israel, govorio je starozavjetni prorok Hošea, a i propast Jugoslavije zaista klijala je u njoj samoj.

Milan Milišić rođen je u Dubrovniku. Srednju školu završio je u rodnom gradu, a Filološki fakultet (studij svjetske književnosti) u Beogradu. U Beogradu je objavljena i njegova prva knjiga „Volele su me dve sestre skupa“, koja je privukla pažnju kako čitatelja, tako i književne kritike. Objavio je više knjiga poezije, proze i esejistike.

Za mene je iznimna i izvanredno upečatljiva njegova knjiga „Otoci“, kombinacija putopisa, poezije i eseja. Poginuo je u svom stanu u Dubrovniku 5. listopada 1991. godine, od granate ispaljene s položaja Jugoslavenske narodne armije. Iako po nacionalnosti Srbin, Milišić se osjećao i hrvatskim piscem, a takvima i nije mjesto u državama koje su nastajale na šovinizmu i bratoubilačkom klanju, kazao bi cinični pjesnik, kakav je i Milišić ponekad bio.

—

Milišić je često dolazio u Sarajevo i volio se družiti sa sarajevskim pjesnicima. U Sarajevu je živjela njegova majka. U jednom pismu Đuri Tadiću, Jelena piše: „Milan je, po povratku iz Amerike, u ranu jesen 1991. obišao majku u Sarajevu. Više se nisu videli, Milan je u oktobru te godine pognuo.

Milanovoj majci nisu rekli da joj je sin poginuo, govorili su joj da je Dubrovnik u blokadi i da ne može da joj se javi. Olga Milišić je umrla u opkoljenom Sarajevu, sahranjena prvo u zajedničkoj grobnici, kasnije prebačena u porodičnu, a da nije znala da joj je sin poginuo.

Šaljem Vam i poslednju fotografiju Milana i mene, na Milanovom licu se vidi zabrinutost i očaj zbog rata koji nadire.“ Tako se spirala nasilja na relaciji Beograd – Dubrovnik – Sarajevo smrtno odrazila na čistu ljubav dviju žena prema jednom čovjeku, koji je i sam pisao o ljubavi, bio ljubav u vremenima kolere.

—

„Onkraj Grada zastasmo: Vihorile su njihove crne zastave u dimu

Tu je trebalo da padne odluka, bez suza

Neko je od nas morao da ostane tu, u nemilom pesku

I u toj raspodeli da mu pripadnu uspomene.“

(Milan Milišić, volele su me dve sestre skupa, Vidici, Beograd, 1970.)

Reč na promociji knjige Jelene Trpković Pisma Ljeta 1980. održane 3. marta u UK Stari grad u Beogradu