Konstantinov grad je opet u „štrajkačkom obruču“. Nezadovoljni radnici Niteksa i Građevinara ponovo su blokirali centralne saobraćajnice, kao i državne i gradske institucije. Grupa radnika Građevinara štrajkuje glađu u upravnoj zgradi. Štrajkuju i zaposleni u MIN Vagonki, MIN Lokomotivi i MIN Specijalnim vozilima, izveštavano je tokom čitave prošle godine. Rezultat svih tih obustava rada stigao je krajem prošle i u toku ove godine. Jedan za sve: poništene su privatizacije Niteksa, Građevinara, MIN Vagonke, Lokomotive i Specijalnih vozila. pa se može reći da se ova privremena državna eskproprijacija odigrala po volji radnika.

Ni ove godine situacija nije mirna. U više navrata radnici fabrike pumpi Jastrebac stupali su u generalni štrajk ili su protestovali ispred kabineta gradonačelnika. Štrajkovali su radnici još jednog bivšeg niškog „brenda“, Impeks prometa. Štrajkovalo je i par stotina preostalih radnika nekadašnjeg giganta, EI Niš, koji su povremeno blokirali put Niš – Niška Banja. Ispred Apelacionog suda protestovali su proizvođači duvana protiv pravosuđa i kompanije DIN Filip Moris. Za generalni štrajk odlučilo se još nekoliko firmi iz kruga MIN-a: Liv MIN, Modelar, Obojeni metali i MIN Fitip. U štrajku upozorenja bili su i zaposleni na međunarodnom aerodromu Konstantin Veliki. Za štrajk, ali – gladovanjem, odlučio se predsednik gradske opštine Niška Banja Zoran Vidanović, nezadovoljan neisplaćivanjem sredstava iz budžeta grada za sanaciju poplava u njegovoj opštini. Ovih dana štrajkovali su čak i fudbaleri niškog Radničkog zbog neizmirenih plata i premija. Rezultati tih protest su različiti, ali ne i veliki.

Uprkos tome, ima ocena da su štrajkovi „uspešni“, a da među niškim i ostalim sindikalcima „postoji solidarnost“. To smatra i Zoran Tošić, predsednik samostalnog sindikata Niteksa, koji je štrajkovao najduže i „najbučnije“. Radnici Niteksa pribegavali su ovom vidu protesta, sa prekidima, od novembra 2008. do maja ove godine, kada je privatizacija poništena.

– Mi jesmo uspeli jer je privatizacija poništena, a radnici su dobili zaostale plate. Još nismo dobili novog vlasnika, a stari (vlasnik) nikako da „izađe“ iz firme, ali to je posao za resorno ministarstvo, i mi tu ništa ne možemo, osim da štrajkujemo i protiv ministarstva. U štrajkovima su nam se pridruživali i radnici drugih firmi. Dakle, bilo je solidarnosti. Ali, nema dobre saradnje među sindikatima. Nekima od njih je, izgleda, veći problem Samostalni sindikat nego to što u Nišu ne radi industrija, kaže Tošić za Forum.

Regionalni poverenik UGS Nezavisnost Dragan Mladenović iznosi suprotnu ocenu. On smatra da je u Srbiji u velikoj meri „ubijena radnička svest o zajedničkom nastupu radi zaštite radničkih interesa“. U Srbiji štrajk „nema tradiciju“. To je posledica 50-godišnjeg sistema u bivšoj Jugoslaviji, kada su radnici naučeni da nema potrebe da štrajkuju u „svojim fabrikama“, jer tako „štrajkuju protiv samih sebe“, veruje on.

– Neshvatljivo je da nema zajedničkog sindikalnog nastupa ni sada, kada nam preti promena penzijskog sistema ili velika poskupljenja svega i svačega, zbog kojih „ne može više da se diše“. Da bi se tako nešto sprečilo potrebno je reagovati odmah, bez oklevanja, kroz zajednički nastup sindikata, radnika, studenata, nezaposlenih. Ali, ovde nema svesti o tome, a i ljudi su umorni i apatični. Izgubili su poverenje u sve, u same sebe, a kamoli u sindikalne poverenike, kaže za Forum Mladenović. On dodaje da su naučena pasivnost i apatija uzeli toliko maha da ljudi, među kojima je mnogo „žrtava tranzicije“, nisu spremni ni na ozbiljniji sindikalni rad i angažovanje.

– Nemam ništa protiv da se ja ili drugi sindikalni lideri sklonimo, i da dođu novi ljudi, ali je situacija takva da, grubo rečeno, neće imati ko da radi umesto nas, zaključuje on.

Posao za maratonce

– U Evropi je u članstvu sindikata samo 17 odsto radnika, ali kada sindikati pozovu na štrajkove i proteste – svi ustaju. Da bi se tako što dogodilo u Srbiji potrebna je ozbiljna edukacija još u školama i na fakultetima, kojom bi trebalo da se bave i sindikati. Tek kada većina bude stekla svest da treba organizovano da reaguje kada im neko uskrati vitalna prava, imaćemo ozbiljne štrajkove. Ali, to je posao za sindikalne maratonce, a ne za trkače na sto metara, kaže Dragan Mladenović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari