Stečaj po meri bivših radnika ili tajkuna

Oni tvrde da da će u tom slučaju svi biti na gubitku – i oni i država i glavni grad. Bivši radnici su čak uvjereni da se stečaj uvodi na zahtjev pojedinih tajkuna, koji će zemljište vrijedno desetine miliona eura dobiti budzašto i tako jedini profitirati. Da je zahtjev „mutan“ potvrđuje i to što je zahtjev Poreske uprave brzo prihvaćen. Kao argument za to navode da je predsjednik Privrednog suda, Blažo Jovanić, koji je preuzeo ulogu stečajnog sudije, istog dana kada je dobio predlog za uvođenje stečaja (potpisao ga je direktor Poreske uprave Crne Gore Miomir M. Mugoša), imenovao stečajnog upravnika, iako je po zakonu imao rok od tri dana. Takođe i ročište za raspravu predsjednik Privrednog suda zakazao je za par dana iako je imao zakonsku mogućnost da to učini u roku od 30 dana, što je dokaz više da se nekome žuri i da bi, po hitnom postupku, da uvedu fabriku u stečaj.

S druge strane ima i onih koji misle da je stečaj najbolje rešenje za ovu kompaniju i njene povjerioce, jer bi se na taj način brže i kvalitetnije okončala desetogodišnja agonija fabrike, odnosno 1.800 bivših radnika, kojima nije isplaćeno 77 plata. Da li će zahtjev za pokretanje stečajnog postupka biti prihvaćen znaće se 8. decembra za kada je u Privrednom sudu Crne Gore zakazano ročište povodom zahtjeva PU. U javnosti, međutim, preovladava mišljenje da je uvođenje stečaja gotova stvar.

Iako je u nekadašnjoj Industriji građevinskih mašina „Radoje Dakić“, koja je nekada zapošljavala i do 3.000 ljudi, a čiji je većinski vlasnik država, proizvodnja obustavljena prije deset godina, stečaj do danas nije uveden. U ovoj fabrici, koja prihoduje od izdavanja poslovnog prostora, trenutno je zaposleno desetak radnika i oni primaju solidne plate. Veliku vrijednost ima veoma atraktivno zemljište kojim kompanija raspolaže, ili je raspolagala s obzirom na to da je deo tog zemljišta već otuđen i iskorišćen za izgradnju nekoliko stambenih objekata. U Osnovnom sudu u Podgorici sada se realizuje prodaja dijela imovine fabrike kojom bi trebalo da se namire bivši radnici. Do sada je prodato više parcela i hangara po cijeni koja je dvostruko niža od procijenjene. Poslednja parcela prodata je za 2,7 miliona eura, ali od te sume 700.000 eura pripalo je advokatima koji su zastupali radnike, dok je ostatak podijeljen bivšim radnicima.

Da je stečaj najbolje rješenje to misli i Ilija Kračković, koji je u fabrici bio finansijski direktor osamdesetih godina prošlog vijeka. U izjavi crnogorskim medijima on je rekao da bi klasičan stečaj bio bolje rješenje od sudske prodaje, „jer takva prodaj ima više zavrzlama i nedoumica nego stečaj“. Stečaj bi, smatra Kračković, odveo fabriku u bankrotstvo, poslije čega bi se pristupilo prodaji imovine. U prvi isplatni red spadaju neisplaćene bruto zarade a u ovom slučaju postoje izvršne presude. Potraživanje države bilo bi u drugom isplatnom redu, a obaveze prema advokatima – u trećem a ne u prvom kao što je bio slučaj prilikom prodaje dijela imovine za 2,7 miliona eura, što je, ističe Kračković, bilo tragedija. Kračković je takođe mišljenja da je stečaj trebalo uvesti prije nekoliko godina u vrijeme građevinskog buma kada je cijena zemljišta bila mnogo veća i da bi tako svi povjerioci dobili svoj novac.

Radnici potražuju 50 miliona evra

Račun fabrike „Radoje Dakić“ je u blokadi već 5.774 dana i riječ je o jednom od najvećih poreskih dužnika, čiji dug premašuje 1,1 milion eura, dok obaveze po osnovu poreza i doprinosa i neisplaćenih zarada iznose 9,1 milion eura. Radnici i povjerioci već sedam godina traže hitno izvršenje sudskih presuda po osnovu kojih im se duguje 50 miliona eura (sa pripadajućim kamatama), odnosno 77 zarada.