Uvoz unosniji biznis od sopstvene proizvodnje

I dok su neki od štampanih medija, pozivajući se na podatak o kapacitetu staklenika od oko 600.000 sadnica (toliko stanovnika ima Crna Gora) objavili naslov „Lala po glavi Crnogorca“, drugi su se opredelili za naslov „Lale za pola Balkana“ jer je bilo najavljeno da će se tim skupocjenim cvijetovima snabdijevati i tržišta u regionu. Vrijednost ove, pompezno najavljivane investicije (staklenik je u prisustvu brojnih privrednika i političara otvorio tadašnji ministar poljoprivrede u Vladi Crne Gore Milutin Simović), iznosila je 1,95 miliona evra, a staklenik je bio vlasništvo crnogorsko-holandske kompanije Freš tulips Montenegro. Početna euforija je, međutim, bila kratkog daha jer je proizvodnja lala u Miločanima zaustavljena. Zašto je taj, na prvi pogled ambiciozno postavljen, projekat propao, nijesmo uspjeli da saznamo, jer se na kontakte telefone menadžmenta te kompanije niko ne javlja. Zanimljivo je u tom kontekstu i pitanje koliko deviza Crna Gora potroši na uvoz cvijeća i da li se uzgoj uopšte isplati. I nekako po logici odgovore smo potražili u Ministarstvu poljoprivrede Crne Gore. Uzalud. U tom ministarstvu, očigledno, ne haju mnogo za tu problematiku jer ni posle više od deset dana nismo uspeli da dobijemo odgovore. Više sreće u komunikaciji imali smo sa predstavnicima Privredne komore Crne Gore, koji su nam dostavili podatke kojima ta institucija raspolaže.

Prema tim podacima, na uvoz cvijeća, biljaka otvorenog prostora i ukrasnog bilja prošle godine potrošeno je 3,5 miliona evra, odnosno nešto manje nego 2011, kada je realizovan uvoz vrijedan više od četiri miliona evra. Najveći uvoznik cvijeća u Crnoj Gori je kompanija Veletex iz Podgorice, čiji je vrtni centar Kalia sinonim za mjesto gdje se može nabaviti najkvalitetnije cvijeće, kao i ostali materijal potreban za njegovo gajenje i održavanje. Đorđe Marković, jedan od rukovodilaca tog centra, kaže za Danas da oni iz Holandije godišnje uvezu raznog cvijeća (saksijskog i rezanog) u vrijednosti od pola miliona evra i da svakog četvrtka stiže isporuka cvijeća iz te zemlje.

– Prema našim procjenama i predračunima, uzgoj cvijeća je posao koji se nikako ne isplati. Na to upućuju svi imputi, počev od cijena sadnog materijala, odgovarajućeg kvaliteta zemlje neophodne za uzgoj, pa do energenata. Jedino bi radna snaga bila jeftina, ali to nije dovoljan motiv da se uđe u taj biznis. Prema tome, bez obzira na povoljnu klimu u Crnoj Gori, jedino što bi moglo da se isplati jeste proizvodnja sezonskog cvijeća, sve ostalo bilo bi nerentabilno – kategoričan je Marković.

Kompanija Veletex, odnosno Kalia, uveze 400 različitih vrsta cvijeća. Najviše tog ukrasnog bilja uveze se iz Holandije, dok iz Srbije stižu samo sadnice ruže, a iz Italije neke vrste mediteranskog bilja. Osim te kompanije, proizvodnjom cvijeća bave se, manje-više, sva preduzeća gradskog zelenila. Riječ je uglavnom o skromnoj proizvodnji, najviše se gaji cvijeće sezonskog karaktera, namjenjenoj pokrivanju javnih površina. Ilustracije radi, rasadnik podgoričkog Zelenila prostire se na četiri hektara otvorenog prostora i 1.000 kvadrata staklenika.

– Na godišnjem nivou proizvodimo 140.000 komada sezonskog cvijeća i to u dva turnusa – ljetnjem i zimskom. Osim toga, za enterijere proizvodimo i više od 30 vrsta saksijskog cvijeća, odnosno više od 2.000 komada – kaže Radmila Vujošević, direktorica JP Zelenilo u Podgorici.

Na pitanje da li razmišljaju o povećanju proizvodnje u tom preduzeću, kažu da za sada proizvode dovoljno za svoje potrebe, ali ne isključuju ni mogućnost proširenja kapaciteta ako se ukaže potreba za tim.

Za ruže izdvojeno 370.000 evra

Podaci Privredne komore Crne Gore ukazuju na to da je 2012. godine najviše novca, preciznije oko 370.000 evra, izdvojeno je za uvoz ruža. Na uvozne hrizanteme potrošeno je 279.000 evra, uvoz ljiljana vrijedeo je 76.000 evra, a karanfila 30.000 evra, dok su orhideje koštale uvoznike 26.000 evra. Statistika pokazuje da je najmanje novca – samo 3.500 evra potrošeno na uvoz lala.