Vlasti nikad uspešnije, narod nikad siromašniji: Koliko se razlikuju cene osnovnih životnih namirnica u zemljama regiona?

Srbija: Trgovačke marže nazidale cene

Poljoprivredni proizvođači, ali i predstavnici pekarske industrije, ranije su objasnili za Danas da su troškovi proizvodnje u konstantnom rastu, i da to utiče na cenu primarnih proizvoda.

Ipak, osim posledica koje uzrokuju poskupljenja goriva, gasa i struje, ekonomisti ukazuju i na visoke marže trgovaca, koje čine da proizvodi u marketima budu značajno skuplji nego što je nužno. ‘To za Danas potvrđuje profesor Ekonomskog fakulteta u Kragujevcu Veroljub Dugalić, koji sugeriše da čak i strane firme, koje u svetu imaju marže oko pet odsto, u Srbiji za njih drže dvocifren broj, jer kontrole, prema njegovim rečima – nema.

– Trgovačke marže kod nas su pitanje monopola, koji imaju veliki trgovinski lanci u Srbiji. Marže u ovoj visini od 30, 40 ili 50 odsto ne postoje nigde u svetu, a ne postoje kamatne stope u tom iznosu. Došli smo u situaciju da se proizvođaču plaća jeftino ono što proizvodi, a za kupca je isto to papreno skupo. Upravo ova razlika je trgovačka marža, kaže Dugalić, upozoravajući da su poljoprivredni proizvođači, sa druge strane, toliko malo plaćeni, da im se više ne isplati da se bave tim poslom.

S tim u vezi dodaje da se „ozbiljna država bavi proizvodnjom, a Srbija potrošnjom i populizmom“.

Kolika je razlika između otkupnih cena i cena proizvoda na rafovima, može se videti iz činjenice da proizvođači mleko prodaju za oko 40 dinara po litru, dok se u prodavnicama cena kreće od 130 do 175 dinara.

Dugotrajno mleko „Moja kravica“ od jedan litar i sa 2,8 odsto mlečne masti, u Disu, Idei i Rodi na sniženju košta između 130 i 135 dinara, a redovna cena mu je do 153 dinara.

Govoreći o mlečnim proizvodima, litar Imlekovog jogurta u tetrapaku skuplji je od mleka, i akcijska cena mu je 150, a redovna i do 175 dinara. Slične cene kreću se i kada je u pitanju „Moja kravica“ litarsko čokoladno mleko, koje je u najvećem broju marketa sniženo. Ono se može nabaviti po ceni od 150 do 190 dinara.

Slično pokazuju i podaci Republičkog zavoda za statistiku za prvu sedmicu oktobra, prema kojima je najčešća cena sterilisanog mleka u Beogradu bila 155 dinara, dok je najpovoljnije bilo u Pančevu, i koštalo 125 dinara.

Sa druge strane, kada je reč o higijenskim proizvodima, deset rolni troslojnog toalet papira „Perfex“ najvišu cenu drži u Maksiju gde košta 430 dinara, ali se na akciji u Univereksportu i Disu može pazariti i za 200.

Za prašak Persil sensitive, u većini velikih trgovinskih lanaca kao što su Idea, Maksi, Dis i Roda, cena na sniženju varira između 620 i 680 dinara za 1,8 kilograma. Ipak, po regularnoj ceni u marketima cena ide i do 996 dinara.

Osim toga, većina sapuna za ruke košta 100 dinara i više, a Dav sa mirisom šea putera je u većini lanaca na sniženju i cena mu je 120 dinara.

Takođe, pri osvrtu na cene prehrambenih proizvoda, među najosetnije kategorije po džep građana spada meso, na čije poskupljenje, osim proizvodnih troškova i marži, utiče i konstantan pad stočnog fonda.

Sa tim je saglasan i Petar Bogosavljević iz Pokreta za zaštitu potrošača Srbije, koji napominje da glavni problem leži u nedovoljnoj proizvodnji, koja za posledicu ima nedovoljnu ponudu, ali i visoke cene.

– Kada uporedimo cenu svinjskog i junećeg mesa sa pilećim, i prosečnim primanjima u Srbiji, jasno je zbog čega se najviše konzumira piletina. Veliki broj potrošača nije u prilici da plati juneće i svinjsko meso. Međutim, problem je mnogo složeniji, i ima više uzroka. Prvi je taj što imamo vrlo malu, odnosno nedovoljnu ponudu, a ne stimulišemo povećanje proizvodnje. U stočarstvu je taj problem višedecenijski, i ne odnosi se samo na svinjsko meso. Uz sve to, Srbija ne prati slobodno tržište, koje otvara slobodan uvoz. Preterana zaštita, na oko osiromašenih proizvođača, daje im prostor za ostvarivanje ekstra-profita, ističe Bogosavljević.

S obzirom na to da su agroanalitičari ukazivali na povećanu potrošnju pilećeg mesa, što su ocenili kao karakteristiku siromašnih zemalja, Bogosavljević napominje da ni piletinu ne trošimo u meri u kojoj je to slučaj u zemljama sa normalnom potrošnjom.

– Po potrošnji mesa, mi spadamo u grupu zemalja sa malom potrošnjom, čak i piletine, a o ribi da ne govorimo. Sve to je posledica cena, kojima je smanjena realna kupovna moć potrošača, ističe Bogosavljević.

U prilog ovoj tvrdnji ide i činjenica da je najčešća cena sveže ribe u prvoj sedmici oktobra u Beogradu bila 750 dinara, dok se u ostalim gradovima kretala između 660 (Niš) i 850 (Smederevo).

Sa druge strane, najčešća cena junećeg mesa u prodavnicama u gradu bila je 1.100 dinara u Beogradu, ali je najniža zabeležena u Smederevu, i iznosila je 800 dinara.

Akcijska cena kilograma junetine u većim marketima kao što su Roda i Idea je 1.149 dinara, dok je u Univereksportu i Lidlu jeftinija za 50 do 150 dinara.

Svinjsko meso je u svim gradovima, osim u Kraljevu, bilo jeftinije. Prema podacima RZS-a za prvu sedmicu oktobra, u ovom gradu najčešća cena svinjskog vrata ili krmenadle u prodavnicama iznosila je 840 dinara, dok je u Beogradu koštao 720, a najmanje u Novom Pazaru – 650 dinara.

Teleća rebra, vrat i kotleti najskuplji su bili u prodavnicama Novog Sada, gde je najčešća zabeležena cena 1,746 dinara. Najjeftiniji su bili u Vranju i Zrenjaninu, 980 dinara. Ipak, najčešća cena teletine u beograskim prodavnicama bila je 1.300 dinara.

Kada je reč o mesu, celo sveže pile je najpovoljnije, i kilogram na beogradskim pijacama bio je 319 dinara. U prodavnicama u ovom gradu najčešća cena bila je 330 dinara, dok je u zaječarskim prodavnicama celo pile koštalo 260 dinara.

Pileća krilca su u marketima najpovoljnija, a kilogram košta od 320 do 430 dinara. Slične cene su i za batak i karabatak, a najskuplji je pileći file, koji se po akcijskoj ceni može naći za 620, ali je u većini velikih trgovinskih lanaca kilogram ovog mesa veći od 670 dinara.

Ćevapi, pljeskavice i kobasice drže sličnu cenu, i ona se uglavnom kreće od 600 (uglavnom na akciji) do 700 dinara.

Pored navedenih namirnica i hemijskih proizvoda, a uprkos ograničenju cene brašna i hleba „Sava“ na 54 dinara, poskupljenje hleba oseća preko cena drugih proizvođača. Tako se rezani hleb u marketima teško može naći za manje od 85, a najčešća cena mu je 120 dinara.

S tim u vezi, ako uzmemo u obzir da je minimalna potrošačka korpa za jul 2023. godine iznosila 52.062 dinara, a minimalna zarada 39 dinara manje, otvara se pitanje na koji način građani uspevaju da izađu na kraj sa pomenutim cenama.

– Ljudi u Srbiji se sa visokim cenama bore tako što trpe, i pružaju se u skladu sa visinom primanja koja imaju. Poznato je da je kategorija sa niskim primanjima najurednija u izmirivanju obaveza, jer, znajući da nemaju, i da bi ušli u teže stanje ako na vreme ne plate obaveze, odriču se kupovine zarad podmirivanja računa. Nakon toga, kupuju jeftinije stvari kojima mogu da se zamene skuplje, i prilagođavaju trgovinu svojoj kupovnoj moći, zaključuje Bogosavljević.

BiH: Nedovoljne i dve prosečne plate

Neko jede meso, neko jede kupus, a u prosjeku svi jedemo sarmu. Ova rečenica možda i najbolje objašnjava trenutnu situaciju u kojoj se nalaze građani BiH, a koja se odnosi na inflaciju, rast cijena, prosječne plate i u konačnici potrošačku korpu, koja je iz mjeseca u mjesec sve skuplja.

Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine izračunao je da sindikalna potrošačka korpa za mjesec septembar 2023. godine iznosi 2.993,50 KM. Prosječna plata isplaćena u Federaciji BiH iznosi 1.257 KM, dok je prosječna plata u Republici Srpskoj 1.277 KM.

Znači, ukoliko imate dvije prosječne plate u domaćinstvu i dalje vam nedostaje nekoliko stotina KM kako biste popunili prosječnu sindikalnu potrošačku korpu.

Od tih 2.993,50 KM prema računici Saveza sindikata 41,3 posto otpada na prehranu što dođe nešto više od 1.200 KM.

Prošetali smo jednim supermarketom u glavnom gradu BiH. Primijetili smo da je najmanja gužva na odjelu mesa i mesnih prerađevina, ali i da je dosta proizvoda označeno znakom sniženja.

Kakve su cijene određenih proizvoda možete vidjeti u tabeli, riječ je o samo jednom marketu, u drugim marketima ili tržnim centrima je možda malo jeftinije ili malo skuplje, na kraju svi su proizvodi tu negdje, plus minus pola marke. I riječ je samo o prehrani, a gdje su druge stavke koje se odnose na potrošačku korpu.

Upravo nas je inflacija prema riječima Murise Marić, predsjednice Udruženja za zaštitu potrošača Don iz Prijedora okrenula prema tome da samo gledamo na hranu.

– Kod nas se život sveo samo na to da li ćemo imati dovoljno novca za hranu, kao da je sve ostalo što čini kvalitetan život nebitno. Nažalost, velika većina bh. građana ima tako malo novca da su svi okupirani samo pitanjem da li će imati dovoljno novca da prehrane porodicu. Činjenica je i da dosta novca, oko 400-500 KM, mjesečno izdvajamo za javna komunalna preduzeća a preostali novac uglavnom se sveo na prehrambene artikle. Inflacija uzima danak i sve ostale kategorije koje čine kvalitet života poput odmora, putovanja, odlazaka na koncerte, u kino, bavljenje nekom rekreacijom.., sve je to postalo za mnoge nedostižno, kazala je Marić.

Naši sugrađani sa kojima smo razgovarali su nam također kazali da najviše novca izdvajaju za komunalije, a nakon toga za hranu. Kako kaže jedna sugrađanka poskupljenja su skoro svakodnevna i građani uglavnom prate akcije i kupuju na sniženjima.

Mjere koje su donijele entitetske vlade, kako su nam kazali sugrađani, nisu baš najbolje. I, dok vlasti u BiH donose odluke očito da se nikome na zamjere, cijene se i dalje formiraju slobodno, a građani se svake sedmice nalaze pred pitanjem da li će te sedmice imati jedan ili više obroka s mesom.

Da li će kupiti kilogram teletine ili junetine (bez kosti) koji je među skupljima ili će pak čekati akciju pa kupiti nešto s kostima. Ipak je jeftinije.

Crna Gora: Udar na najsiromašnije

Cijene hrane u Crnoj Gori za protekle dvije godine, od septembra 2021. do istog mjeseca ove godine, prema zvaničnim podacima Uprave za statistiku Monstat povećane su za 36 odsto, dok je za isti period ukupna inflacija iznosila 25 odsto.

To pokazuje da su cijene hrane u ovom periodu rasle po značajno većim stopama, nego drugih proizvoda i usluga.

Takođe prema podacima Monstata, u minimalnoj potrošačkoj korpi za prosječnu četveročlanu porodicu hrana čini 47 odsto mjesečnih troškova. Što porodica ima manje prihoda to je učešće hrane veće u ukupnoj potrošnji.

To znači da rast cijena hrana sa ovako visokim stopama, najviše pogađa najsiromašnije.

Pregled cijena za dio prehrambenih i proizvoda lične higijene iz jednog podgoričkog marketa, dati su u tabeli. Ono što je primjetno je da se cijene ne razlikuju samo po marketima već i unutar jednog trgovačkog lanca, zavisno od toga da li je njegov market u bogatijem ili siromašnijem naselju.

Minimalna potrošačka korpa u Crnoj Gori u septembru je iznosila 847 eura, od čega je samo za hranu četveročlanoj porodici bilo potrebno 397 eura a 450 eura je potrebno za sve ostalo.

Ovo znači da je hranu dnevno četveročlanoj porodici, sa dvoje odraslih i dvoje djece, za hranu dovoljno 13,23 eura ili 4,41 euro po jednom od tri obroka dnevno. Odnosno jednoj osobi je sva tri obroka dnevno „dovoljno“ 3,31 cent.

S obzirom da najmanji sendviči sa skromnim sadržajem u Podgoričkim restoranima brze hrane i pekarama koštaju dva do dva i po eura, kao i najmanja bočica jogurta od 60 do 80 centi, to bi značilo da je za tri mala sendviča i čašice jogurta potrebno od osam do 11 eura.

Crna Gora je jedina zemlja u Evropi u kojoj zvanični državni zavod za statistiku računa potrošačku korpu. U većini ostalih država to rade sindikati, nezavisni naučni instituti,… Ta crnogorska potrošačka korpa za hranu, prema samoj metodologiji, obuhvata minimum unosa kalorija dovoljnih za održavanje života.

Zbog toga je u javnosti sa vrlo negativnim komentarima dočekivano svako objavljivanje potrošačke korpe. Tokom proteklih godina sindikati i političke partije predlagali su da Monstat promjeni metodologiju i obračuna potrošačku korpu prema stvarnim potrebama porodice ili da prestane to da radi.

U godišnjem planu Monstat za narednu godinu više nema potrošačku korpu, odnosno prestaće sa njenim obračunavanjem.

Unija slobodnih sindikata formirala je svoj Centar za edukaciju, informisanje i sindikalna istraživanja (CEISI), koji će već 1. decembra objaviti svoj proračun potrošačke korpe za četveročlanu porodicu.

Preliminarno su najavili da će njihova korpa sigurno biti duplo veća od Monstatove i da bi mogla ići i do 2.000 eura.

„Sama metodologija za izradu sindikalne potrošačke korpe bazirana je na uporednim iskustvima i analizama sindikata iz okruženja. Vodiće se računa da se zadovolje međunarodni standardi, a kao izvor informacija koristićemo samo relevantne međunarodne sajtove koji se bave statistikom i istraživanjima“, istakao je Marko Subotić, savjetnik za ekonomsku politiku u USS.

U Crnoj Gori nije bilo zvaničnog istraživanja šta je uzrok inflacije i u kojem obimu, da li je do rasta došlo zbog povećanja uvoznih cijena iz inostranstva ili si do nje u dominantnom uticaju dovele marže uvoznika i trgovaca.

Crnogorski ministar finansija Aleksandar Damjanović, nedavno je za inflaciju optužio trgovce i njihove marže, za koje je rekao da su najveće u Evropi, dok je ministar ekonomije, u čijem je resoru i trgovina, Goran Đurović kazao da su marže u Crnoj Gori na nivou regiona i Evrope.

Krajem septembra u Crnoj Gori je počela akcija „Stop inflaciji“, koja obuhvata preko 100 artikala u svim velikim marketima, kojima su cijene snižene od 11 do 48 odsto.

Đurović je tada kazao da je ovaj popust omogućen jer su se uvoznici i trgovci odrekli najvećeg dijela svojih marži i da su sada zadržali marže tek u iznosima do po pet odsto.

Matematika kaže da oko je cijena smanjena za 48 odsto, a uvoznici i trgovci i dalje imaju marže po pet odsto, da su prethodne marže na taj proizvod vrijedile skoro 60 odsto.