Beograd na putu svile

No, on je u pozadini – glavna tema Beogradskog summita je prometna infrastruktura. Premijeri Vučić i Li Keqiang otvorili su novi zemunski most na Dunavu, nazvan „Mihajlo Pupin“, što ga je sagradila kineska tvrtka kineskim novcem iz kreditne linije njihove eksportne banke. Odmah je najavljena izgradnja idućeg mosta, nizvodno kod Vinče, većeg od Pelješkog, koji će koštati oko 400 milijuna dolara. Ista banka, ista kineska građevinska tvrtka…

Neprirodnu toplinu beogradskog decembra kineski je lider u govoru upućenom šesnaestorici šefova vlada upotrebio da uobičajenom ornamentalnom mandarinskom metaforikom najavi povoljne izglede za oporavak i rast svjetske ekonomije. Iz hladnoće Sjevera, gdje snježi i olujno je, kaže, spuštamo se ovamo na jug, gdje se pomalja sunce… Sigurno postoji ideogram koji može dočarati to povišeno poetsko raspoloženje. Zaista, i ovdje je počelo kišom i susnježicom, pa su prethodne večeri beskonačne kolone službenih automobila praćenih policijskim vozilima s bljeskalicama i rotirkama, nalikovale vanzemaljskim letjelicama iz „Susreta treće vrste“… Bila je to čudesna invazija gotovo dvije tisuće delegata šesnaest vlada Istočne Europe, koji su pohrlili na sastanak s nacionalnim glavnim stanom kineske ekonomije, ljudima u crnim odijelima što okružuju glavnog stratega, premijera Li Kequianga. Promatrači su osupnuti, publika gotovo ništa ne razumije, mediji su uglavnom zakazali, međunarodni izvjestioci i analitičari uglavnom su izostali i divovska sala press-službe u Sava-centru opkoljenom kordonom policije, sablasno je prazna… A ono što je kineski premijer s govornice rekao, kao i ono što nije spominjao ali je bilo publicirano uoči summita, ukazuje da je po srijedi prijelomni događaj s globalnim reperkusijama. Beogradski summit imat će historijski značaj, zemlje Istočne i Srednje Europe dobivaju ulogu koje nitko od prisutnih još nije pojmio, ali će svi sve shvatiti u sljedećih pet godina.

Premijer Li Kequiang je lider iz „petog naraštaja“ Politbiroa KP Kine, koji je na mjesto drugog čovjeka države i njena glavnog ekonomskog stratega postavljen jer zastupa politiku kineskog „velikog skoka naprijed“ – prijelaz iz masovne proizvodnje roba i trgovine u sferu naprednih i visokih tehnologija. Kako će to ostvariti? Razjasnilo se u Beogradu.

Prvo, investirat će u prometnu infrastrukturu. Gotovo svi teretni brodovi već se grade u Kini. A sad će započeti investicije u ono što je on, s istom mandarinskom ornamentalnošću, prozvao „Gospodarskim pojasom novog Puta svile“. Put svile bio je prva spona Europe i Kine kojim je putovao Marco Polo i napisao o tome prvi bestseller na svijetu, „Il Milione“. Sad bi ga prigodno trebalo izdati (šapnut ću to nevjerojatno poduzetnom g. Dejanu Papiću, vlasniku izdavačke kuće „Laguna“). Novi put svile nije tek kopnena prometnica kroz bespuća Euroazije kojom su nekoć putovale karavane. To je kompleksni pothvat gradnje infrastrukture koja u prvoj fazi uključuje stvaranje željezničke transverzale Solun – Beč, na kojoj će prva moderna dionica biti superbrza pruga Beograd – Budimpešta prilagođena brzinama većim od 200 kilometara na sat. Projekt će biti dovršen u ljeto iduće godine, a pruga 2017. Prometovat će kineski putnički TGV-vlakovi koji dostižu brzine od 300 kilometara na sat. Na summitu je održan i sastanak radne skupine koju su sačinjavali srpski, kineski, mađarski i makedonski premijer. Trasa, naime, treba preko Srbije i Makedonije doprijeti do Soluna, gdje je Kina investirala milijarde dolara u lučke kapacitete. To će biti terminal budućeg koridora koji se preko Beča spaja na Rotterdam i Hamburg.

Koliko se dugo brižljivo priprema i planira ta koncepcija shvatio sam sjetivši se da sam još prije dvije godine saznao za posjet grupe od dvanaest kineskih stručnjaka koji su došli u Beograd i počeli izradu elaborata za transport dijelova velike kineske termocentrale koncerna Dongfang, koja se instalira kod Doboja u Republici Srpskoj (TE Stanari) snage 300 MW. Investitor je Vuk Hamović, odnosno njegova privatna tvrtka EFT Group iz Londona, koja radi u 22 zemlje istočne i Srednje Europe. To je prva kineska termocentrala u Europi, otprilike dvostruko jeftinija od „Siemensove“. Dijelovi centrale prevozit će se iz Soluna. To mi se bilo učinilo nelogično – recimo Ploče su puno bliže. Ali, u Kini sve se radi sustavno, dugoročno i prema jedinstvenom master-planu.

Od samog premijera Aleksandra Vučića čuo sam pak da je svojedobno bilo kontakata s hrvatskom stranom oko mogućnosti gradnje te „zapadne transverzale“ preko Hrvatske. Naravno da Milanovićeva vlada nije pokazala nikakav interes. On sam pak nije ni došao na summit jer je ekspertno procijenio „da se to ne isplati“. Poslao je zamjenicu, Vesnu Pusić, koju su ljubazno primili i posjeli u sredinu, da se iskoristi politički potencijal sinergije, kad već zemlja ne želi sudjelovati u projektima što su okupili gotovo sve premijere od Letonije do Albanije, budući da se oni pokušavaju ugraditi u poslove koje će kineska vlada fundirati s deset milijardi dolara. Plus tri milijarde – to je novi fond koji je premijerno najavio kineski premijer u Beogradu, namijenjen za pothvate u javno-privatnom partnerstvu. Uz već raspoloživih oko 1,7 milijardi, znači ukupno petnaest milijardi za petnaest zemalja – svima je prilično primamljivo, jedino se šesnaesta „ne želi s njima igrati“. Milanović je na summit izaslao ministra prometa, možda najnesposobnijega u oštroj konkurenciji kadrova njegove vlade, malo smućenog momka koji je prije nekoliko dana otvorio vlastitu međunarodnu prometnicu – osam kilometara dugu prugu između slovenskog gnijezdašca Rogatec i zaseoka Đurmanec u ministrovu zagorskom zavičaju. Taj je lik inače doktorirao na temu „Zagorske vinske ceste“ kod svog partijskog kolege i šefa, potpredsjednika vlade zaduženog za ekonomiju. Koja ustrajno pada svih dvanaest kvartala njenog mandata pa se za to vrijeme smanjila za oko 12 posto! No, ministar prometa sprema se na nove pothvate – najavio je veliki projekt gradnje željezničke pruge Dugo Selo – Križevci za 127 milijuna eura, koju bi trebali sufinancirati europski fondovi… Ali, te tragikomične hrvatske peripetije ovdje bi, zapravo, trebale biti u zagradi ili u fusnoti, budući da su nevažne za cjelovitu sliku.

Kakva je funkcija Solunske magistrale u općoj razvojnoj strategiji premijera Li Kequianga?

Među deset najvećih kontejnerskih luka na svijetu, kineskih je sedam. Glavni pomorski put u Europu vodi iz Južnokineskog mora dugim putom oko Afrike na sjeverni Atlantik. U avgustu ove godine egipatski predsjednik naredio je da se radovi na proširenju Sueskog kanala, planirani da traju tri godine, završe za godinu dana, što će povećanjem s pedeset na sto brodova dnevno udvostručiti kapacitet plovnog puta koji plovidbu iz Indije i Kine skraćuje za 7000 milja. Što se tiče prometa, dakle, tu je sve jasno. Željeznica iz luke Solun vodit će do Beograda, gdje će prijeći Dunav novim željezničko-cestovnim mostom kod Vinče. Dionica s dvostrukim kolosjekom Beograd – Budimpešta prelazit će se za dva sata. Ostaje ukupno 250 kilometra do Beča preko Bratislave, a to se ne čini kao velik problem i treba očekivati da će uskoro doći do sporazuma o sinkronoj izgradnji.

Na summitu u Beogradu prvi bilateralni sastanak Vučić je održao s premijerom Milom Đukanovićem. Mila je Li Kequiang prethodno pohvalio u svom ekspozeu spomenuvši da je Crna Gora prošle godine udvostručila izvoz u Kinu. Čini se da je došlo do velikog preokreta u toj malenoj državici – nije više ono „Rusa i nas trista milijuna“, nego „Kineza i nas – nekoliko milijardi“… Očito, srpsko-crnogorska je zamisao da se kineske tvrtke uvuče u gradnju auto-ceste Bojare – Bar, rekonstrukciju pruge Beograd – Bar i gradnju nove barske luke, što se doista spominjalo, ali tu igra i Albanija – bez obzira na ranije nesporazume, i njihov premijer Edi Rama sjedio je u sredini, raspoređen da bude uočljiviji i od letonske premijerke koja iduće godine preuzima predsjedanje Europskom unijom… Vučić je ranije predlagao spoj albansko-kosovskog auto-puta Drač-Priština sa srpskom auto-cestom koja vodi na Solun i nema sumnje da će svi ti projekti kandidirati za kineske fondove, a nema sumnje ni u to da će se sve to dogoditi, izgraditi ili započeti u sljedećih pet godina, ne samo kineskim, nego i europskim novcem…

No, kako će ovi megaprojekti u Istočnoj Europi i na Balkanu pridonijeti kineskom tehnološkom razvoju? Li Keiquiang je lijepo objasnio onima koji su znali slušati, ali takvih nije bilo mnogo u publici, a pogotovo u novinarskom zboru. Novinari su navikli da prate isprazne političke summite, a kad je riječ o ekonomiju, ništa im nije jasno… Veći će pomor medija nastati usljed nerazumijevanja nastajuće civilizacije visoke tehnologije i globalnog biznisa, nego usljed prodora elektronskih komunikacijskih platformi u zastarjeli papirnati žurnalizam.

„Mi namjeravamo potaći razvoj i očuvati stabilnost Europe“, rekao je Li Keiquiang, „a to smo pokazali kupujući europske obveznice, jer želimo učvrstiti euro… „ Potrebni su i novi financijski instrumenti, objasnio je, novo financiranje, kineski novac iz velike kase koja usmjerava kontinentalne ekonomije…

Polovica ukupne investicija u europsku privredi od oko sto milijardi ići će u – Italiju. Italija je fiskalno najranjivija u euro-sustavu, ali to nije presudno. I ja bih da sam Kinez kupio Italiju. Njemačka ima visoku tehnologiju i vlastitu proizvodnu industriju koja proizvodi za cijelo tržište EU. Francuska je zatvorena, etatistička, stagnantna ekonomija, koja se odupira američkim, a nekmoli kineskim korporativnim investitorima, dok Britanija uglavnom proizvodi financijske derivate i kulturu. Italija pak ima superiorni, najuzbudljiviji high-tech design u automobilskoj, pomorskoj, aerospace-industriji, modi i prehrambenoj proizvodnji, a nema tržište jer je drugorazredna europska država marginalizirana na svjetskoj sceni. Kineski novac, kinesko planiranje, kinesko tržište i proizvodnja te talijanski kreativni potencijal – nije li to ubitačna kombinacija?

To je jedan futuristički pol ove operacije, a drugi krak proteže se u Istočnu Europu. Tu su stare zemlje izuzetnog potencijala, ranjene tranzicijom, potisnute briselskim aranžmanima malih europskih „velikih sila“. Zato će glavni ured stalnog komiteta kinesko-srednjoeuropske inicijative biti u Varšavi. Poljska je najmnogoljudnija i najnaprednija, a osim toga, spojena ekonomski i etnički s Ukrajinom, što je potencijalno gotovo stomilijunski populacijski blok… Nije li najveća usluga koju Kina može učiniti Europi da potakne razvoj istočnih tranzicijskih zemalja, što bi sutra trebalo zahvatiti i Ukrajinu, gdje realno ne treba očekivati nikakve financijske inijekcije sebične „stare“ Europe ili pak supstancijalnu američku pomoć budući da je Amerika samo politički zainteresirana? Kineski „meki pristup“ može na dugi rok ublažiti konfrontaciju s Rusijom. Kina nije zemlja s kojom će Rusija ulaziti u sukob. Važno je pritom uočiti da ne postoji nikakav „istočni blok“, „prirodno savezništvo“ Moskve i Pekinga, kao što misle kafanski geostratezi. Kina je Središnje Kraljevstvo i svi odnosi počinju i završavaju na kineskom nacionalnom interesu. Ne postoje saveznici, samo partneri, a mah-jong igra se po konfucijanskim pravilima.

U zemlje Istočne Europe Kina će izvoziti visoku tehnologiju – u Rumunjskoj već gradi dvije nove atomske centrale tipa CANDU 6 (Cernavoda 3 i 4) ukupne instalirane snage od gotovo 1,5 gigawatta. No, gradit će posvuda i nove tvornice, objasnio je kineski premijer, tvornice koje će uz kineski napredni know-how koristiti postojeće tehnološke kapacitete te proizvoditi za zajedničko europsko tržište, najveće na svijetu. Nije li to blistavo jednostavan i lukav plan, toliko mudar da ga nije potrebno skrivati i graditi teorije zavjere? Do sad smo od vas uvozili i plasirali vaše konstrukcije na naše golemo tržište, a sad ćemo tu stvar malo preokrenuti i pizzu načeti s druge strane…

Bilo je zanimljivo promatrati lica u velikoj dvorani Sava centra. Vučić je prilično sijao, jer Srbija se u cijeli pothvat ugradila kao najavljeno sjedište kompletnog infrastrukturnog projekta za Istočnu i Srednju Europu. Li Keiqiang izjavio je da je spreman naučiti srpski. Air Srbija Etihad objavila je da hitno otvara liniju za Peking. Beograd je od summita inkasirao milijun eura turističkog prometa. Čini mi se da su ostali bili prilično zatečeni, ali mnogi su se odmah snašli i stali davati svoje prijedloge… Češki premijer rekao je da bi se u Pragu mogao održati summit o modernizaciji zdravstva. Nešto je štekalo s prijevodom i Li Keiqiang je primijetio da treba uložiti u komunikacijsku tehnologiju i eksperte i odmah obećao da će udvostručiti broj stipendija za studij u Kini. Vesnu Pusić nitko nije pozvao da govori, ipak je ona samo ministrica vanjskih poslova na odlasku. Srećom, nije došao Milanović – skandal njegova nedolaska bio je puno manji od onog što ga je mogao izazvati svojim nastupom. I ovako je doveo državu na crnu listu, ne više samo njemačku… U službenom intervjuu hrvatskim novinama povodom summita, na pitanje o tome postoje li mogućnosti za kinesko investiranje u hrvatske infrastrukturne projekte, Li Kequiang je rekao – „Naše su zemlje turističke destinacije. Možemo surađivati u turizmu… „ Mi ćemo, dakle, posjećivati vas, a vi posjećujte nas. A s infrastrukturom nosite se s milim Bogom, taj vaš Tokaido Dugo Selo – Križevci („Stranče, ušao si u Križevce, 11 hiljada duša“), ne uklapa se u naš globalni plan…

Stvari se na kraju svode na osobnu inicijativu. Naravno da Kina godinama planira svoju strategiju, ali Li Kequiang došao je na premijerski položaj prije godinu i pol. Vučić ga je uhvatio ovog ljeta u Tiencinu, a zatim, kao što kaže sam kineski premijer „odnosi Srbije i Kine počinju se razvijati brzinom ultrabrzog vlaka“… Ni tri mjeseca kasnije potpisan je „sporazum o razumijevanju“ (MoU) o pruzi Beograd – Budimpešta koji vodi do materijalizacije prvog objekta na novom kineskom Putu svile.

Beogradski taksist prilično jadna izgleda koji me vozi do Sava centra zabrinuto pita: „Hoćemo li nešto imati od tog skupa?“ Hoćete, kažem, ali mu nisam rekao sve – prešutio sam ono što sam pomislio: Ne nužno vi sami, dragi gospodine, jer nemoguće je jednim potezom poništiti izgubljenih prethodnih dvadeset godina autodestrukcije… Imate li vi još dvadeset da sačekate učinak tih divovskih pothvata koje ovdje, a bogmi i puno šire gotovo nitko ne razumije? Morali biste razmišljati globalno i dugoročno da biste tu uočili svoju priliku, morate se uzdići na razinu na kojoj rezonira Li Keqiang. Morate stvar sagledati historijski i futuristički. U jednoj gotovo ovlašnoj rečenici kineski premijer je otkrio kako je, zapravo, percipirao pojavu visokog momka s očalicama što se stvorio u Tiencinu odnekud iz Istočne Europe… Ne baš niotkuda, nego iz Beograda, a odatle su, kaže kineski premijer – „Kini u prijelomnim godinama došli ključni savjeti kako da premosti svoje tadašnje teškoće…“

U prijevodu s mandarinskog – kad je 1976. završila kineska Kulturna revolucija i drug Deng Xiaping počeo preuzimati vlast u zemlji, s tim da je još sve visilo u zraku jer se nominalni „drug broj jedan“, Hua Guofeng nije mogao odlučiti između maoizma bez Maoa i totalnog dengovskog reformizma (koji nije uključivao demontažu kulta ličnosti, iako su crveni gardisti bacili kroz prozor Dengova visokog i pametnog jedinog sina i obogaljili ga za cijeli život te ocu slomili srce), predsjednik Tito pozvao je predsjednika Hua Guofenga u Jugoslaviju. Ovaj je došao na Brijune gdje su mu, prema vlastitoj želji, prikazali film o Jamesu Bondu. Hua nije nikad ranije u životu kročio izvan Kine, nije vidio ništa osim teškog komunizma, pa ni onda kad je na proputovanju sletio u Bukurešt, i tek kad je stigao u naše krajeve, shvatio je da je život moguć i u socijalizmu, ako se previše ozbiljno ne shvaća marksističko-lenjinistička doktrina. Posjetio je modernu zagrebačku Radio-industriju Zagreb (RIZ), gdje su započinjali razvoj mikroelektronike, gdje ga je moj otac, tada generalni direktor, dočekao pozdravom na kineskom. Tito je potom rutinski šarmirao toga teškog partijskog birokrata koji je stigao iz devastirane Kine pa vidio ono što mu je, poslije Kulturne revolucije, izgledalo kao raj na zemlji. Poslije toga, Deng je mogao činiti što god je htio… Evo, to što je napravio sad se manifestiralo nevjerojatno samovjerenim nastupom Li Kequianga u Beogradu. Beograd je prikladno mjesto da se Kina iskrca u Europi. Simbolički i pragmatično. Nevjerojatno energični pedesetogodišnjak govori ruševnom u Sava-centru oporo kao vojskovođe u kineskim povijesnim spektaklima koji koštaju po sto milijuna dolara… Vidimo silnu vojsku koja stupa na Zapad. Ali to nisu glineni vojnici, nego tehnokrati u crnim odijelima.

Dok je Deng uvodio kapitalizam u komunizam, Balkan je ratovao protiv demokracije, a zatim, pristupilo se vraćanju komunizma u kapitalizam pod izlikom borbe protiv „neoliberalne eksploatacija“ ili „otuđenja nacionalnih resursa“. Zato se, zapravo, Milanović nije pojavio u Beogradu. Za razliku od liberalke Pusićke, on je dio esdepeovske kabale koja – nevjerojatno uspješno – odbija bilo kakve „zapadne integracije“, makar dolazile s Istoka. Ali, to je posljednje uporište. Između Kube i Sjeverne Koreje ostala je još samo Hrvatska, zadnja komunistička Nedođija. Ali, to je u svjetskim razmjerima komična pojava, u kojoj su jedino klauni ozbiljni.