„Naime, u njemu bi trebala biti sadržana temeljna pravna načela o pitanjima naravi, načina i dosega integracija nacionalnih manjina u srbijansko društvo, iz kojih bi se onda trebala izvoditi zakonska rješenja. Usporedo s time bi se trebale utvrditi osnove manjinske politike Srbije – hoće li u Srbiji biti na djelu kao do sada segregacijski model multikulturalizma ili će se graditi politike integrativnog multikulturalizma, za što se zalažu Vijeće Europe i Organizacija za europsku sigurnost i suradnju. Naravno, nova/stara manjinska politička paradigma treba također biti plod otvorene i stručne rasprave brojnih aktera Srbije danas, u kojoj bi značajnu ulogu imali i predstavnici nacionalnih manjina. U protivnom, imat ćemo ono što se događa – odsustvo elementarne transparentnosti u samome procesu kojim upravlja nadležno Ministarstvo za državnu i lokalnu samoupravu, uključenost predstavnika samo dijela manjinskih institucija – nacionalnih vijeća nacionalnih manjina, neuvažavanje prijedloga predstavnika nacionalnih manjina u izradi nacrta izmjena zakona, te brojne manjkavosti predloženih rješenja, od kojih su neke ne samo protuustavne nego obesmišljavaju politički život i ustavno pravo na samoupravu nacionalnih manjina u Srbiji. Riječju, dio rješenja u Nacrtu zakona suprotan je europskim standardima u području zaštite manjinskih prava“, navodi se u saopštenju za javnost koje prenosi portal Magločistač.

Iz DSHV-a podsećaju da je postojeći „Zakon o nacionalnim vijećima iz 2009. donesen kao svojevrsni kompromis s predstavnicima nacionalnih manjina, jer Srbija nikada nije donijela zakon kojim bi se cjelovito uredio pravni položaj pripadnika nacionalnih manjina u srbijanskom društvu, već je namjesto toga došlo do uređenja manjinskih samouprava. Iako se pokazalo i da sam Zakon iz 2009. nije ispunio očekivanja i nije se pokazao učinkovitim, predložene izmjene i dopune sadržane u Nacrtu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalnim vijećima dodatno pomiču čitav sustav zaštite manjinskih prava u rigidnijem smjeru“.

Nacrtom je, tako, predviđena nemogućnost „članovima vodstva i tijela političkih stranaka nacionalnih manjina da budu dužnosnici u manjinskim samoupravama (zamislimo, na primjer, da se predsjedniku Samostalne demokratske srpske stranke Miloradu Pupovcu zakonom zabrani da bude i predsjednik Srpskog narodnog vijeća). Ili, da se ‘autonomija’ nacionalnih vijeća svede na sudjelovanje u odlučivanju davanjem neobvezujućih prijedloga i mišljenja državnim tijelima koje donose odluke, dakle bez prava na samostalno odlučivanje u četiri zakonom definirana područja (obrazovanje, informiranje, kultura i službena uporaba jezika). Ili, da svi zapisnici, odluke i akti koje donose vijeća moraju deset dana poslije sjednica vijeća biti dostavljeni nadležnom ministarstvu – nije li riječ o mjeri izravne državne kontrole!? Ili, da se paušalnom procjenom odredi visina proračunskih sredstava od 50% na stalne troškove vijeća (plaće, honorari, putni troškovi, uredski materijal, knjigovodstveni troškovi, troškovi godišnje revizije i održavanje internetske stranice), ne bi li se dodatno otežao rad nacionalnih vijeća. Drugim riječima, predloženim se rješenjima želi politički desubjektivizirati nacionalne manjine, autonomiju nacionalnih manjina uvelike dokinuti, financijski i administrativno dodatno usložiti njihovo djelovanje, te osnažiti državni nadzor nad djelatnošću samouprava nacionalnih manjina“, zaključuje se na kraju saopštenja.