Džihić: Dodik šteti i RS i Srbiji

Dakle, moglo bi se reći, BiH dinamično statira ili kreće se po motu „Jedan korak naprijed, dva nazad“.Ta agonija se produžava iz godine u godine, nema suštinskih promjena u principu funkcionisanja države, institucije su slabe, politike suprostavljene, kompromisi gotovo nemoguci, klijentelizam je duboko ukorijenjen u državi i u društvu. A rezultat svega toga su izmrcvareni stanovnici BiH, neki apatični a neki tužni i depresivni, neki agresivni a neki jednostavno već odavno spremni da napuste BiH. BiH danas nije zemlja sretnih ljudi. Takvo stanje agonične sadašnjosti ima tendenciju da postane permanentno i da kao takvo bude održivo. Čini mi se, i ne znam da li da se pribojavam takvog scenarija, da je jedini momenat koji može da promjeni trenutačnu situaciju neka vrsta eksplozivnog izljeva gnjeva koji bi se pozitivnom ishodu mogao pretvoriti u demokratsku revoluciju, a u negativnom u novo nasilje, kaže za Danas stručnjak za Balkan Austrijskog instituta za međunarodnu politiku, koji je prošle sedmice učestvovao na skupu „Move.Link. Engage“, u organizaciji Beogradske otvorene škole i vladine Kancelarije za saradnju sa civilnim društvom.

Komentarišući odnose Republike Srpske i Federacije BiH, sagovornik Danasa navodi da se ti odnosi odvijaju u uslovima stalne strukturalne smetnje. „Jednostavno, osnova za koegzistenciju i suradnju ova dva entiteta je definisana u Dejtonu i bila je rezultat želje da se zaustavi nasilje a ne jasnog plana kako da se stvori funkcionalna država. Ta „urođena mana“ je postala motor za suprostavljene političke elite Bošnjaka, Srba i Hrvata u BiH, oni parazitiraju na ovakvom sustavu, produbljuju razlike oprobanim sredstvom nacionalizma i stvaranja straha te tako koriste sve nedostatke Dejtona da sagrade mini-parohije. Sve to se precrtava na svakodnevnu politiku, pa su tako prijetnje, referendumi, debate o ovom ili onom nacionalnom pitanju samo paravan za vlastite interese uskog kruga elita i na jednoj i na drugoj i na trećoj strani“, ukazuje Džihić.

Upitan kako ocenjuje odnos zvaničnog Beograda prema predsedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku, naš sagovornik navodi da mu se čini da je već odavno jasno da je vladavina Dodika „dobra samo za njega i njemu blizak krug političkih i ekonomskih podanika a štetna za sve druge, prije svega za RS i njene stanovnike“.

– RS je već godinama u dubokoj ekonomskoj i socijalnoj krizi, svi ekonomski i socijalno pokazatelji su lošiji nego u Federaciji. RS živi na kredit i samo je pitanje vremena kada će na takav nacin da implodira. Referendumi, apeli na srpstvo i vlastitu državnost su u takvom kontekstu cinični, oni ne samo da nisu znak patriotizma već su protivni interesima srpskog naroda. Zvanični Beograd je činio ogromnu grešku kada je u prošlosti pružao podršku  Dodiku te na taj način pravio stanovnicima RS medvjeđu uslugu. Danas je odnos ambivalentan: neki krugovi podržavaju otvoreno Dodika, neki su neodlučni ili možda bolje rečeno u svakom momentu strateški promišljeni pa laviraju između otvorene podrške, povremene kritike i nejasne politike iza zatvorenih vrata. Mislim da je ovo posljedica nekonsistentnog odnosa premijera Vučića prema Dodiku. Poslije referenduma se govori o jasnom zahlađenju odnosa Vučića prema Dodiku, čak se pričalo po medijima da je premijer bijesan na Dodika. Kako god da bilo, politika prema RS-u se u suštini nije promijenila i ostaje ista, smatra Džihić.

Sagovornik Danasa zaključuje da je „vrijeme  da zvanični Beograd shvati da Dodik šteti i RS i Srbiji i da nije niti zaštitnik Srba preko Drine niti veliki srpski patriota već jednostavno samo jedan pragmatičan i narcisoidan političar koji se toliko navikao na moć da je spreman da ucini sve da sačuva moć i vlastite privilegije“.

Odgovarajući na pitanje kako ocenjuje proces rešavanja kosovskog pitanja, sagovornik Danasa konstatuje da se „trenutno uopšte ne može govoriti o bilo kakvom procesu rješavanja kosovskog pitanja“.

– Ono je i dalje suštinski otvoreno, tehnički proces dijaloga i veoma mali pomaci do sada su samo simulacija rješavanja problema. Suština ostaje ista – ni jedna ni druga strana nisu spremne na veliki iskorak i još uvijek više instrumentaliziraju ovo otvoreno pitanje za vlastite političke svrhe nego što se zaista trude da ga riješe. Čini mi se da i u Briselu i još konkretnije u Berlinu, gdje su slijedeci koraci neizvjesni, niko nema snagu i odlučnost da izvrši potrebni pritisak na Beograd i Pritinu. Trenutačni moto Brisela glasi: „Dok god pregovaraju i dok je mirno, a dok mi imamo veće i preče brige, neka ide sve kako ide“. Ali jedno je jasno, kad tad će se morati otvoriti i finalno ultimativno pitanje „istorijskog sporazuma“ između Prištine i Beograda. Naravno, sve pod uslovom da i za Prištinu i Beograd perspektiva integracije u EU ostane relevantna. To je još jedan razlog zasto se mora osnažiti politika proširenja EU  i zašto zemlje Balkanu suštinski nemaju drugu alternativu za budućnost. Svaka druga alternativa može samo dovesti do novih kriza, napetosti i konflikta, upozorava stručnjak za region.

Upitan koliko bi moglo da traje „putovanje“ država Zapadnog Balkana prema EU, Džihić napominje da ovo „putovanje“ već traje predugo, a nema nikakvih izgleda da će se uskoro završiti.

– Da iskoristim metaforu: Putnici u tom vozu zvani „EU-prosirenje“ sa finalnim ciljem Brisel su nekada davno krenuli na put puni entuzijazma i želje, a pošto putovanje toliko dugo traje oni su već duže vrijeme ili totalno izmoreni ili u suštini nesigurni da li će ikada stići na cilj odnosno kako ce izgledati ta finalna stanica na kojoj bi trebali da napuste voz. Politika prosirenja trenutno podsjeća na holivudski film „Dead Man Walking“  – ne postoje gotovo nikakvi apetiti u trenutačnoj EU za proširenjem, to apsolutno nije prioritet. EU komisija drži proces živim i nastavlja sa dosadasnjom tehnokratskom politikom „business us usual“. Ovakvim tempom bi taj proces mogao da traje vječno. Jasno je da je potreban novi, energičniji, odlučniji i konsekventniji pristup EU proširenju. Pogotovo Zapadni Balkan, koji je de facto na mnoge načine već toliko duboko integrisan u EU, bi mogao i trebao da bude mjesto gdje bi EU jednim novim ofenzivnim pristupom mogla da pokaže i dokaže da je i dalje funkcionalna i živa. Ali, nažalost, još nema konkretnih naznaka da ce se pristup EU prema Balkanu promijeniti, tako da Balkan ostaje i dalje kolateralna šteta svih previranja i kriza u EU.  U onom momentu, a to je neminovno ako EU želi da preživi kao zajednica, kada se EU interno redefinira i pronađe novi smisao te mu da strukturu, u tom momentu ce se ponovno otvoriti stvarna perspektiva pristupanja Balkana Uniji. Ako se to ne desi i ako EU krene putem dezintegracije definitivno neće biti proširenja prema Balkanu, što opet može imati bolne posljedice na stabilnost naše regije, naglašava Vedran Džihić.

„Zapaljiva retorika“

Ocenjujući aktuelno srpsko-hrvatske odnose, Džihić ističe da su „Srbija i Hrvatska prirodno upućene jedna na drugu i neće biti napretka i prosperiteta ni za Srbiju ni za Hrvatsku bez normalne i jake suradnje“.

„Situacija je trenutno teška i pogoršala se akutno od početka izbjegličke krize do danas. Svjedoci smo nevjerovatno zapaljive i agresivne retorike između dvije države. I Srbija i Hrvatska se moraju hitno vratiti racionalnom i normalnom tonu i početi ponovno da grade odnose, prije svega zbog delikatnih unutarnjopolitičkih situacija u obje države. U Srbiji su ovaj put predsjednički izbori izvor neizvjesnosti i ponovo drže cijelu zemlju kao taoca, a u Hrvatskoj se nova Vlada premijera Plenkovica tek mora stabilizirati i prije svega sačuvati od negativnih utjecaja desnice, prije svega desnog nacionalističkog dijela HDZ-a.  Treba stvoriti dakle prvo unutarnjopolitičke uslove pa onda uz posredovanje EU krenuti ka normalizaciji. I na kraju, u istorijski tako opterećnom odnosu kao što je između Hrvatske i Srbije potrebni su odvažni i hrabri koraci lidera i sa jedne i druge strane, potreban je neko kao Vili Brant ko ce učiniti taj iskorak. A takve političke figure trenutno nema ni na jednoj ni na drugoj strani, poručuje on.