INTERVJU Ivo Goldštajn: Pritisak opozicije na vlast u Srbiji je neophodan – nadam se da neće biti nasilja

Povlačeći paralelu između izbornih procesa u Srbiji i Hrvatskoj, sagovornik Danasa kaže da „u Hrvatskoj se, nema sumnje, u posljednjih osam godina pod Plenkovićevom palicom dogodilo brutalno urušavanje liberalnodemokratskih standarda, pa su nam se onda i u skladu s tim standardima odvijali i izbori”.

– Čini se, barem po broju osvojenih saborskih mandata, da bi Plenković mogao najlakše sastaviti Vladu, ali je HDZ koalicijski potencijal vrlo malen. Nagađa se da bi to mogla biti vlada s radikalnim Domovinskim pokretom (DP) i sa SDSS-om. No, Domovinski pokret ima vrlo jednostavnu ideološko-političku agendu – prvi su im problem Srbi, drugi problem su im Srbi i treći su im problem Srbi. A ne vjerujem da bi SDSS mogao u ikakvu vladu s ovakvim DP-om. Vjerojatnost da sadašnji predsjednik Zoran Milanović sastavi Vladu još su manje. Moguće je da ćemo ubrzo ići na nove izbore. Sada je petak ujutro – ima stotinu pitanja, a nema odgovora.

*S obzirom na rezultate izbora u Hrvatskoj, kakve buduće odnose Srbije i Hrvatske očekujete?

– Ne vjerujem da bi moglo doći do nekog značajnijeg poboljšanja, pa ma koji scenarij da se realizira. Jednostavno, i s jedne i s druge strane narativ je naizgled pomirljiv, demokratski, ali onaj tko čita između redaka i tko razumije kontekst shvaća da je sve to daleko od mirnodopskog, druželjubivog i srdačnog. Možda da se pohvalim kako sam kao hrvatski ambasador u Francuskoj 2016. zajedno s kolegama izgurao upis stećaka na UNESCO-vu Listu svjetske baštine, a ta je nominacija na početku vrlo loše stajala. Lobirali smo svi četiri (BiH, Crna Gora, Hrvatska, Srbija), ali posebno sam dobru suradnju imao sa ambasadorom Darkom Tanaskovićem. Organizirali smo, naime, izložbu stećaka u pariškom Srpskom kulturnom centru (kod Beaubourga), a lobističku prezentaciju nominacije za ambasadore članica Odbora za svjetsku baštinu u prostorima hrvatske ambasade. Darkov govor je bio posebno zapažen. Svi su se čudili kako Srbi i Hrvati dobro surađuju (baš nisam bio s tim sretan, jer sam smatrao da se ta suradnja podrazumijeva), a jedan južnoamerički ambasador me tada zapitao: „kakva je razlika između Srba i Hrvata kad se najbolji srpski košarkaš zove Bogdan Bogdanović, a najbolji hrvatski Bojan Bogdanović?“

*Kako komentarišete prijem Kosova u Savet Evrope i reakcije vlasti u Srbiji?

– Slažem se s Natašom Kandić da je to autogol. A ja sam u svjedočio drugom autogolu – kada je Srbija 2015. blokirala ulazak Kosova u UNESCO. Srbija je godinama slala UNESCO-u pritužbe tvrdeći da je srpska spomenička baština na Kosovu ugrožena. Kosovske su vlasti to opovrgavale. Nadležna tijela u UNESCO-u nisu mogla poslati inspekciju, jer Srbija ne kontrolira Kosovo, a kosovske vlasti ju ne mogu primiti. Tako da se stanje iznimno vrijedne srpske spomeničke baštine na Kosovu ne može niti konstatirati niti pratiti. Kome je to u interesu – nisam i jesam shvatio.

*Odnos Milorada Dodika, koji opet preti secesijom, i Vučića u ovim danima, uoči izglasavanja rezolucije o genocidu u Srebrenici u UN, obiluje političkom saglasnošću. Kako vidite motive i kakav utisak stičete iz tih prizora?

– San o podjeli Bosne i Hercegovine jedan je od najsnažnijih u srpskonacionalističkom i tuđmanoidnom hrvatskom narativu. No, ta se podjela, pa ni bilo kakvo mijenjanje granica – neće dogoditi. Naime, ono što dvojac Vučić – Dodik i njihov simpatizeri priželjkuju imalo bi nastavak – u slučaju raspada BiH na duži ili na kraći rok sve se granice dovode u pitanje – i Sandžak, i Bujanovac i Preševo, da dalje ne nabrajam. I, naravno, stvaranje Velike Albanije. Sve ovo što govorim i Vučiću je jasno, pa ovo njihovo momačko junačenje valja razumjeti kao zabavu za domaću potrebu.

*Kakvu situaciju u regionu predviđate? Postoje ozbiljne naznake da režim Aleksandra Vučića odustaje od evropskih integracija…

– Ono što pobuđuje strah jest činjenica da srpsko rukovodstvo već godinama promovira projekt „srpskoga sveta“ koji je praktički istovjetan Putinovu „ruskom svijetu“. Uz promoviranje istovjetnog projekta mogle bi ići naravno i istovjetne ili slične metode, s nesagledivim posljedicama. Od sredine osamdesetih često sam boravio u Beogradu, jer sam na Filozofskom fakultetu pisao doktorat. Na kraju jednog od tih dolazaka 1989. kupio sam Miloševićevu knjigu „Godine raspleta“ i pročitao u vlaku do Zagreba. Ona je predstavila program reorganizacije tadašnje Jugoslavije koji – htjeli – ne htjeli – možda u drugačijem kontekstu, ali temeljem istog misaonog sklopa nudi spomenuti projekt „srpskoga sveta“. Baš kao što je realizacija Miloševićeva projekta, tako i realizacija ovog novog projekta može donijeti samo mnogima mnogo nesreće, a sreću nikome. A Slobo je svoj projekt u toj knjizi izlagao kao da se može realizirati brzo, recimo, do kraja ovog mjeseca, a ako ne do tada, onda svakako do kraja maja. Valja se prisjetiti – od tih njegovih prognoza prošlo je točno 35 godina. Ne valja vjerovati rješenjima koja se čine nadohvat ruke.

*Verujete li da je uticaj Rusije na Srbiju takav da može da je „odvuče“ u potpunosti sa evropskog puta?

– Mnogo toga će ovisiti o ishodu rata u Ukrajini, ali ruska imperijalna politika bi nestala tek njezinim porazom u Ukrajini, a taj se neće dogoditi. Čudi me tako jaka podrška Rusiji u srpskoj javnosti, bez obzira na duge povijesne i kulturne veze, jer srpski građani ne emigriraju u Rusiju i Bjelorusiju, nego prema europskom Zapadu.

*Kakvu situaciju predviđate u vezi s političkom borbom u Srbiji, imajući u vidu da je režim Aleksandra Vučića prepoznat od strane mnogih međunarodnih institucija kao autoritaran, u najmanju ruku – hibridni?

– Naravno da bih želio – baš kao i vi – da ide nabolje. Mnogo će ovisiti o međunarodnim okolnostima, o ishodu rata u Ukrajini, američkim izborima, migracijama, terorizmu, ali i o stanju u Europi i u Europskoj uniji. Još će više ovisiti o mudrosti političkih aktera u Srbiji i okolnim zemljama od kojih bi mnogi, a ponajprije sam Vučić, trebali – nogometaškim rječnikom rečeno – spustiti loptu na zemlju. Pritisak opozicije je neophodan da bi se bilo što dogodilo i nadam se da neće biti nasilja. U Bosni su stariji ljudi često ponavljali dok su upozoravali mlađe – „bud’ pametan“. Čini se da je ta jednostavna fraza gotovo pa zaboravljena.