Pogledaj dom svoj, anđele: Izbori u Srbiji iz hrvatskog rakursa

Takvu su ocjenu o evidentno pokradenim izborima prihvatili i prenijeli vodeći hrvatski mediji, jednodušno konstatirajući kako se takav rasplet događaja mogao i očekivati, posebice kad su u pitanju izbori za organe vlasti u gradu Beogradu, koj su posebno bili u Vučićevu fokusu i gdje je oporba računala na pobjedu.

Ali, Vučićevi su naprednjaci na ovim izborima grubim i bezočnim manipulacijama nadmašili same sebe; masovnim i organiziranim privođenjem Srba(lja) iz drugih, okolnih države, prije svega iz RS, neviđenom krađom glasova anulirali su stvarnu izbornu volju građana srbijanske metropole.

Istina, hrvatski medijski mainstream, uostalom kao i vladajući HDZ, nisu se previše zamarali analizama rezultata izbora, već su jednodušno naglasili da se Srbija ne bi bitno promjenila čak i da su Vučić i njegovi naprednjaci, okupljeni pod sloganom Srbije ne sme da stane, doživjeli poraz i izgubili izbore.

Srbija, „regionalna sila“

Iako se razlikuju u nijansama, slično misle i vodeće hrvatske oporbene stranke koje drže kako u suštinskim, ideološkim i političkim sadržajima između Vučića i njegove ekipe i šarolike srbijanske oporbe gotovo pa nema razlika; i jedni i drugi slično gledaju na razriješenje kosovskog problem, a bez prihvaćanja radikalno drukčije, proeuropske paradigme za Kosovo, kao krucijalnog nacionalnog pitanja, Srbija će se i dalje koprcati u starim, jalovim nacionalističkim zabludama i resentimentima.

I dalje će gubiti dragocijeno vrijeme i sve više zaostajati za razvijenim svijetom, bez ogleda na Vučićeve tragikomične, svakodnevne tirade o tomu kako je Srbija regionalna sila, koja samo što nije po razvijenosti „stigla i prestigla Hrvatsku“ itd. Što Srbija bude duže odlagala i tako si otežavala pristup pregovorimao za članstvo u EU, sve će više iscrpljivati svoje materijalne i duhovne resurse, tapkati u mjestu, a pri tomu se uporno zamajavati pričama o „pravoslavnom bratstvu sa Putinovom Rusijom“, izbjegavajući uvesti sankcije Moskvi nastaviti s politikom „sjedenja na dvije stolice“, uzdati se u čudna prijateljstvom s Kinom i(li) Orbanovom Mađarskom koje će navodno štititi njene interese, a sve to zapravo veze nema sa stvarnošću i objektivnim srpskim ekonomskim, društvenim i uopće nacionalnim interesima.

Istina, EU je daleko od savršenstva, već duže vrijeme prolazi evidentnu strukturnu krizu, ali usprkos svemu, ratu u Ukrajini, odnedavno i ratu Izraela s Hamasom, prije toga Brexitu itd. to je još uvijek najbolje mjesto za život na ovoj planeti.

Nesumnjivo, EU će (morati) pronaći riješenje i za svoju najveću boljku: kako uspostaviti djelotvorno akcijsko jedinstvo između 27 država-članica i time odgovoriti na svojedobno, još uvijek aktualno pitanje starog lisca Henry Kissingera: „Kad Amerika ima problem kojeg mora zajednički riješavati s Europom, koja je to adresa u EU kojoj se mora obratiti da bi se nastali problemi brzo riješili?“

Ali, zar to isto nije i suštinsko pitanje za odnose unutar srbijanske građanske oporbe; kako uspostaviti jedinstvenu (pred)izbornu platformu, ako nema zajdničke adrese koja bi ih efikasno objedinila, ne samo na putu skidanja Vučića s vlasti, već i za kasnije, kada dolazi još teži i zahtjevniji dio posla: kako ustrojiti novu građansku i demokratsku vlast koja će se znati nositi s izazovima demontiranja naprednjačke, mafijaške hobotnice koja je okupirala državu, a ujedno ispunjavati niz reformskih zahvata na putu prema EU.

Nakon poraza na nedavnim izborima, u redovima opozicije sve se češće čuje misao kako Vučića s vlasti nije moguće (s)rušiti parlamentarnim, demokratskim putom, već jedino izvaninstitucionalno, ali (i)zazivanje „rumunjskog scenarija“ uvijek je dvosjekli mač; svi politički i društveni akteri moraju biti svijesni koje su moguće posljedice toga čina, odnosno moraju znati da će se i onako ideološki raspolućena nacija još samo dodatno radikalizirati, u konačnici s uvijek neizvjesnim ishodom.

Rušenje „Berlinskog zida“

Mrak u Srbiji (pre)dugo traje; od Miloševića do Vučića, evo već 30 godina, uz desetogodišnji, klimavi intermezzo u kojem se antimiloševićevska, demoktatska alternativa nije snašla i bavila se više sama sobom, nego stvarnim političkim i društvenim problemima.

Zoran Đinđić je želio radikalan prekid s takvom praksom, ali upravo je zarad toga mučki ubijen. Rušenje Vučića bi za građansku Srbiju bilo ravno činu rušenja Berlinskog zida, ali bez potpore međunarodnog demokratskog faktora i povoljnog vanjskopolitičkog konteksta to je nemoguća misija i upravo zarad toga oporba mora zajednički, promišljeno postupati, ostaviti osobne sujete po strani, okupiti se oko zajednički osmišljenog programa i po mogućnosti iznjedriti jednog vođu karizmatskih, barem donekle đinđićevskih kvaliteta i tada se može realno nadati uspijehu na izborima.

Pri tomu, vođena iskustvom krađe glasova na proteklim izborima, mora ukalkulirati metode i tehnike preventive protiv manipulacija kojima će se Vučić i njegova kamarila beskrupulozno koristiti.

Trenutno Vučić uživa formalnu potporu SAD i EU; ali oni dobro znaju s kakvim mufljuzom imaju posla, ali ga upravo stoga i podupiru i tretiraju kao korisnog idiota, jer su sigurni: što se više i grlatije zaklinje kako neće odustati od Kosova, na koncu će vođen logikom vlastite politike to biti prisiljen učiniti.

Đinđić je shvatio da za Srbiju „drugog puta nema“ i preuranjeno (po)žurio u tom pravcu i za to je morao platiti svojim životom. Utoliko bi aktualna srpska oporba morala djelima dokaz(iv)ati da je shvatila historijsku (o)poruku.

Benefit „EU ponašanja“

Srbija još nije zrela za promjene, to je istina s kojom Vučić vješto manipulira i s kojom se šarolika i raznorodna građanska opozicija mora suočiti; utoliko je EU ignorira, ali ujedno i (ne)svijesno čuva od blamaže da ne padne na testu vjerodostojnosti, tj. da se ne polakomi na eventualnu ponude vlastodržca da zarad „nacionlnog interesa“ pristane na nekakvu, makar i ograničenu participaciju s vlašću.

EU i SAD žele za postvučićevski period imati partnere koji će biti u stanju konsolidirati situaciju u zemlji i barem donekle ublažiti jačinu šoka do kojeg će neminovno doći nakon što Srbija prihvati kosovsku realnost i prizna, ne nužno i odmah formalnu samostalnost i neovisnost „lažne države Kosovo“.

Istina, danas pitanje pristupa Srbije u EU, a posebice u NATO kod većina građana nije previše popularno, ali ekonomski i ostali društveni benefiti za državu, a (ne)posredno i same građane Srbije, biti će više nego značajni i isplativi. Hrvatska je tu dobar primjer, kako po onom lošem što nije trebala činiti, a još i više po dobrom, jer da političke stranke nisu postigle konsenzus o pristupanju u EU, još uvijek bi se bavili sami sobom (što ne znači da to, na žalost još uvijek intenzivno ne činimo), ali zahvaljujući članstvu u EU, državna kasa nikad nije bila punija, a čini se kako je funkcioniranjem EU istražitelja počeo i ozbiljan obračun s korupcijom, barem onom vezanom uz zlouporabe s financijama iz europskih fondova.

A, ta sredstva čine okosnicu hrvatskog, ne samo gospodarskog, već i svakog drugog razvoja. Nema dvojbe, pristupanjem slobodnom EU tržištu, veliki je broj mladih i obrazovanih Hrvata iselio u potrazi za boljim životom, tako da je RH danas u deficitu s radnom snagom, a sama ta činjenica prisiljava poslodavce da i mimo vlastita htijenja povećavaju plaće zaposlenika. Manjak radne snage mijenja i logiku odnosa poslodavac-zaposlenik.

Naravno, RH nikada neće biti NJemačka, ali pod pritiskom EU pravila ponašanja na putu smo da shvatimo kako daleko veću korist građani mogu imati od pristojnog društva, za razliku od kleptokratskog koje u nas još uvijek dominira.

Utoliko su i priče o tomu kako se Srbija neće, ne želi se promjeniti, zapravo puke tlapnje, pa zar ova mladost koja je ovih dana izašla na ulice Beograda kako bi demonstrirala i pokazala da joj je dosta korupcije i nasilja nije najbolji dokaz da se upravo žele i zazivaju promjene i to po europskom modelu i na europskom putu.