Josipović: Vučić bi trebalo da položi bar cveće civilnim žrtvama na Mirogoju

Bilo bi dovoljno da susret na predsjedničkoj razini zaustavi verbalni rat i lošu klimu u odnosima među državama. Važno bi bilo, upravo kako je to bilo pri susretima predsjednika Tadića i mene, da se pošalje poruka kako je više onoga što nas spaja nego onoga što nas razdvaja, kaže za Danas Ivo Josipović, bivši predsednik Hrvatske, uoči prvog susreta predsednika Srbije i predsednika Hrvatske nakon 2013. godine. Tokom ovih pet godina bilo je sastanaka Vučića u svojstvu premijera sa aktuelnom hrvatskom predsednicom Kolindom Grabar Kitarović, a ona se susretala i sa bivšim predsednikom Tomislavom Nikolićem na međunarodnim forumima. Vučićeva poseta, međutim, prvi je sastanak na predsedničkom nivou od susreta Josipovića i Borisa Tadića.

*Da li će bar neki od naših međusobnih problema početi da se rešavaju, budući da predsednici dveju država nemaju formalna ovlašćenja za konkretne poteze?

– Iako su ustavna rješenja vrlo slična, postoji bitna razlika. Predsjednik Srbije može biti šef političke stranke i ako je njegova stranka na vlasti, stranačkim putem de facto vodi i vladu. U Hrvatskoj je predsjednička funkcija odvojena od stranaka i vlade. Ali, bez obzira na to, pokazali smo Tadić i ja, s predsjedničke se razine snažno može utjecati na kvalitetu odnosa, pa i na vlade da bolje surađuju. Nakon naših susreta stvorena je pozivna politička i općedruštvena klima koja je utjecala na gospodarstvo, kulturu, politiku, pa i dobar početak rješavanja otvorenih pitanja.

* Koje od otvorenih pitanja Srbije i Hrvatske, po vašem mišljenju, bi najpre trebalo razmotriti, da li su to granice, nestali, imovina i gde će biti najviše problema?

– Na otkrivanju sudbine nestalih, najvažnijeg pitanja, surađivalo se i rezultati se vide. Ali, kao da se došlo do spoznajnih limita. Bez čvršće suradnje teško će se dalje. Iskustvo pokazuje da će se pregovorima teško riješiti pitanje granice i najbolje bi bilo odmah ići pred Međunarodni sud pravde. Na otetom kulturnom blagu i njegovu povratu u Hrvatsku bi u Srbiji trebalo više poraditi, a obje bi strane morale intenzivirati rad na rješavanju statusnih i imovinskih pitanja građana. U ovoj, vrlo lošoj fazi međusobnih odnosa, teško je očekivati neki značajniji pomak vezano za progon ratnih zločina. Važna tema je i položaj manjinskih zajednica. Mislim da se tu može najlakše napraviti vidljiv pomak, naravno, ako za to postoji dobra volja.

* Da li vas je iznenadio poziv hrvatske predsednice Vučiću, s obzirom da je ne tako davno on obavešten da ne postoje uslovi za njegovu posetu. Šta bi mogao glavni razlog Kolinde Grabar Kitarović za taj potez, da li to što se njoj približava kraj mandata, ili je nešto drugo u pitanju?

– Na predsjednicu Grabar Kitarović vjerojatno je utjecalo više faktora: njen relativno loš rejting u javnosti, utjecaj međunarodnih faktora koji žele stabilnost u regiji, a nadam se i njena iskrena želja da se poprave odnosi jer je to u interesu obje države. To, tim prije, jer je bila kritizirana da i sama dolijeva ulje na vatru. Kako bilo, pozdravljam poziv predsjednice, kako i odluku predsjednika Vučića da prihvati poziv. Od susreta, ako i ne bude koristi, sigurno neće biti štete.

* Koliko je tačno da o poseti srpskog predsednika Grabar Kitarović nije konsultovala hrvatskog premijera i verujete li da će doći do susreta Vučića i Plenkovića?

– Neposredno izabrani predsjednik ne treba nikakvu dozvolu premijera za svoje vanjskopolitičke susrete. Istina, ako vlada ne sudjeluje, to može biti ozbiljni politički rizik za predsjednicu. Ja sam svoja dva, možda najvažnija poteza u vanjskoj politici, prvi odlazak u BiH i uspostavu drukčijih odnosa s predsjednikom Tadićem i Srbijom poduzeo potpuno samostalno. Da, tadašnja je Vlada oponirala, čak organizirala i skupove protiv mene. Ali, rizik se isplatio. Ankete su pokazale da građani snažno podržavaju te poteze pa se i Vlada pridružila. Zato, poboljšanje odnosa sa BiH i Srbijom smatram zajedničkim uspjehom. Bez zajedništva uspjeh i ne bi bio moguć. Zato bi bilo prilično neodgovorno da se Vučić i Plenković ne nađu jer bi bez njega važnost dolaska Vučića bila minimalizirana.

*Atmosfera u Hrvatskoj i Srbiji uoči Vučićeve posete nije nimalo nalik prijateljskoj, i s jedne i druge strane čuju se optužbe i zahtevi. Mislite li da su ti odnosi otišli korak nazad u odnosu na period vaših susreta sa Borisom Tadićem?

– Pa zar je uopće potreban komentar!? Nije razlika u koracima nego u miljama. Nažalost!

* Očekujete li da će se Vučić izviniti za „velikosrpsku agresiju“ i svega onoga što je govorio u vreme 90-ih, što traži hrvatski ministar odbrane Krstičević. Zbog čega je izvinjenje potrebno ponovo ako je Tadić već to učinio?

– Na Vučiću je da procijeni što je politički i ljudski dobro, on je predsjednik Srbije, ne ja. Načelno, Tadićeva gesta je, kad govorimo o odnosu država dovoljna i ne treba stalno ponavljati ono što je u ime države rečeno. Ali, Vučić je imao vrlo specifičnu ulogu u vrijeme rata. Za razliku od Tadića, sudjelovao je u ratnom huškanju. Zato bih, da sam na njegovom mjestu, nekom gestom pokazao da danas vodim politiku mira i da mi je žao zbog ratnih strahota. Ne mora to biti brandtovska gesta(Vilija Branta), ali, recimo, polaganje cvijeća na spomenik civilnim žrtvama rata na Mirogoju, bilo bi sigurno dobro prihvaćeno.

* S druge strane srpski ministar odbrane Vulin kaže da Vučić, ako ipak odluči da ide u Hrvatsku, onda s pravom treba da očekuje i dobije izvinjenje za genocid izvršen nad Srbima tokom Drugog svetskog rata, za masovna ubistva i proterivanja Srba u građanskom ratu u Hrvatskoj tokom devedesetih godina, izvinjenje i povlačenje Zakona o braniteljima, gde se Srbi proglašavaju agresorima.

– Hrvatsko vodstvo redovno odlazi u Jasenovac i osuđuje zločin. Istina, u Hrvatskoj postoje snage koje relativiziraju zločine ustaša i vladajuća struktura na to ne reagira na ispravan način, štoviše tolerira ustašofiliju. Zanimljivo, u takvoj vlasti je i SDSS, vodeća stranka Srba u Hrvatskoj. Kao predsjednik, bio sam u Jasenovcu, Jadovnom i drugim mjestima ustaških zločina. Bio sam i na stratištima gdje su u zločinu stradali naši nevini sugrađani Srbi. O tome da je u Hrvatskoj bio građanski rat, nećemo se složiti. Da, bilo je njegovih elemenata. Ali, jednom će se to i u Srbiji morati prihvatiti, ishodište rata bila je Miloševićeva ekspanzionistička politika i agresija. Inzistiranjem na građanskom ratu krivnja za sukob u Hrvatskoj prebacuje se na Srbe u Hrvatskoj. To nije ni pravedno, ni istinito. Da nije bilo Miloševićeve agresivne politike, malo bi koji Srbin u Hrvatskoj uzeo pušku i borio se protiv Hrvatske. Što se Zakona tiče, ja bih ga povukao zbog solunaštva koje je ozakonio. Pitanje agresije nije za zakon, već za povijest i njeno razumijevanje.

* Koliko ta insistiranja s jedne i druge strane na izvinjenjima i osećanju krivice samo udaljuju Srbiju i Hrvatsku od preko potrebnog dijaloga i rešavanja problema?

– Ponavljam, ne moraju se događati teatralne geste. Neka pitanja povijesti su takva da se možda nikada nećemo složiti. Ali, geste koje pokazuju sućut prema žrtvama i žaljenje što je do njih došlo zbog politike, dio su ljudskosti i političke mudrosti.

* Hrvatski zvaničnici uoči posete Vučića ne izbegavaju da podsete da igraju veliku ulogu u zatvaranju Poglavlja 23 na putu Srbije ka EU. Znači li to da Hrvatska može da uspori Srbiju na tom putu?

– Dok sam bio predsjednik, govorio sam kako će svaka nova članica, pa i Srbija, morati ispuniti sve uvjete kako je to učinila i Hrvatska. Govorio sam da Hrvatska neće zloupotrijebiti svoju poziciju i bez razloga bacati Srbiji klipove pod noge. To tim prije što je i Hrvatskoj u interesu da susjedne zemlje budu članice EU. Da li će sutra u Hrvatskoj na vlasti biti neka garniture koja bi u pregovorima Srbije vidjela neku priliku za kakav „povijesni revanš“, danas, kad vidim što se događa u odnosima zemalja, ne mogu jamčiti. Ipak, nadam se da će političari s obje strane Dunava biti mudri, graditi bolje odnose i tražiti zajedničku budućnost u EU.