Josipović: Vučićev govor u Glini bio je u službi rata i agresije, ali nisam sudac da znam ima li elemenata ratnog zločina

Prvi smo susedi, ali diplomatskih odnosa gotovo da nema. Čini se da je poslednji susret bio onaj između Aleksandra Vučića i Kolinde Grabar Kitarović ,a od tada je prošlo nekoliko godina?

Naši odnosi su, loši, puno lošiji nego pred desetak godina. Osobno sam bio pohvalio poziv predsjednice Grabar Kitarović predsjednika Vučiću. Međutim, taj je susret bio prilična katastrofa. Predsjednik Vučić je zlouporabio poziv I imao je neprilične, čak uvredljive nastupe. Posebno je omalovažio i Milorada Pupovca, predsjednika Samostalne demokratske srpske stranke, zapravo aludirajući da mu je on svojevrsni gazda. Umjesto da otvori novu stranicu nakon nekoliko godina zahlađenih odnosa, taj ih je susret bacio u duboko smrzavanje. Istina, bilo je I nekih pozitivnih signala, posebno kada je riječ o zaštiti nacionalnih manjine. Što se retorike tiče, i s jedna I s druge strane bilo je neprimjerene, agresivne, pa I bezobrazne komunikacije. Ipak, čini mi se da politika I mediji u Srbiji prednjače. Srećom, “izvanpolitički odnosi”, posebno gospodarstvo I kultura, daju puno bolju sliku od politike.

Kažete da negativne izjave na dnevnom nivou dolaze i sa jedne i sa druge strane, ali, nama se ipak čini da hrvatski predsednik Zoran Milanović prednjači pretnjama, upozorenjima i čak pežorativnim izjavama o Srbima i Srbiji.

Gledajući globalnu sliku medijske I političke scene u Hrvatskoj I Srbiji, imam dojam da ipak prednjači srpska strana. Istina je, činjenica da predsjednik Milanović kao šef države osobno oštrim, često vrlo grubim I neodmjerenim riječima nastupa u medijima može dati dojam kako je obrnuto. Iako, ta njegova oštrina nije uperena samo prema Srbiji I Srbima. Tim stilom predsjednik Milanović nestupa I prema nekim drugim državama I narodima, a I u našim unutarnjim političkim raspravama. Osobno, njegov mi je stil potpuno stran I nisam siguran da mu pomaže u ostvarivanju političkih ciljeva koje želi ostvariti. Ali, očito, predsjednik ima publiku koja voli njegov stil, iako ima I ozbiljne kritičare. Predsjednik Vučić je u svom izričaju nešto oprezniji, ali zato njegovi neformalni glasnogovornici, posebno ministar Vulin, ozbiljno truju međusobne odnose. Bilo bi naivno misliti da su ministar Vulin, neki drugi političari, a I mediji koji su pod kontrolom vladajućih to čine na svoju ruku. Sigurno, za dobre ili loše odnose uvijek postoji podijeljena odgovornost. Smatram da je pomirenje I uspostavljanje dobrosusjedskih odnosa prevažna zadaća vodećih političara, a ako to iskreno žele, ne bi trebali koristiti agresivnu retoriku koja može uvrijediti I političare, a I obične građane.

Kada spominjete Vulina , pretpostavljam da misite na njegove izjave u kojima optužuje Milanovića da odlikujе ustaškе zločincе i da mu je Vučić važnija tеma od privrеdе u Hrvatskoj?

Nije to jedina optužba koja je, zapravo, bez temelja. Koje je to ustaše Milanović odlikovao?! Bilo je odlikovanja koja ni ja ne smatram primjerenim. Međutim, to nisu bili slučajevi ustaša, neko sudionika u ratu za koje postoje sumnje da su kršili pravila I običaje rata. Milanoviću možemo svašta prigovoriti, ali, sigurno ne da je ustašofil. Točno je, Milanović se ne bavi privredom. Ali, treba istaći da to područje po Ustavu nije u nadležnosti predsjednika nego Vlade. Da, predsjednici su kod nas, pa I ja, znali dati neke opće komentare o gospodarstvu, ili su pokušavali ostvariti neke kontakte koji pomažu gospodarstvenicima. Ali, ključne odluke donosi Vlada.

Zašto su sporna optužnice koje je podigla Srbija protiv četvorice hrvatskih pilota, koji se optužuju da su tokom hrvatske vojno-policijske akcije Oluja u avgustu 1995. naredili avionsko raketiranje kolone izbeglica na Petrovačkoj cesti kod Bosanskog Petrovca i u mestu Svodna kod Novog Grada. Zar nije cilj regiona da svi odgovaraju za počinjene zločine, jer neki ljudi su tamo poginuli?

Slažem se, da u svakom slučaju stradanja ljudi, posebno civila, treba provjeriti optužbe da li je riječ o zločinu. Predsjednik Tadić I ja smo bili napravili I nacrt ugovora o suradnji na progonu počinitelja ratnih zločina koji je trebao otkloniti politizaciju I sukob nadležnosti sudova u Hrvatskoj I Srbiji. Postojala je ozbiljna I kvalitetna suradnja naših tužiteljstava I rezultati su bili vidljivi. Predsjednik Tadić otišao s pozicije predsjednika, pa taj ugovor nikada nije otišao u postupak usvajanja. Među državama postoji ozbiljno nepovjerenje I strah od političkih zlouporaba kaznenih postupaka. Posebno, postoji strah od zlouporaba tzv. univerzalne jurisdikcije. Osobno, da me se pita, tražio bih da Hrvatska preuzme predmet od Srbije I da naši sudovi, ne politika, sudovi, odluče ima li krivičnih djela I krivnje pojedinih osoba. Ne znam koja je kvaliteta predmeta koji je formiran u Srbiji I ima li, ili nema osnove za kazneni progon. Znamo, bilo je civilnih žrtava, a je li riječ o zločinu može odlučiti samo sud. Ignoriranje I apriorno odbacivanje predmeta nije dobro ni za koga, pa ni za ljude koji su optuženi I koji će, možda nevini, cijeli život nositi stigmu optužbe za ratni zločin.

Ima li osnova za podizanje optužnice protiv Vučića, kojom mu se preti iz Hrvatske, zbog njegovog govora u Glini 1995 . godine?

Vučićev govor u Glini, ne služi mu na čast. Bio je to govor u funkciji agresije I rata. Ali, ni u tom slučaju ne želim biti sudac o tome je li taj govor bio, recimo, poticanje na ratni zločin ili ne. Ako postoje dokazi za to, neka državni odvjetnik poduzme ono što mu nalaže zakon I neka podigne optužnicu. Ako to nije slučaj, nije dobro nabacivati se olako optužbama za ratni zločin. Točno je, teška je sudbina Srba koji su napustili Hrvatsku pod teretom ratnih okolnosti. Ali, Vučić bi morao znati da rat nije počeo 1995. i da je Miloševićeva politika ta koja je bila glavni generator ratnih stradanja. Međutim, ta činjenica ne opravdava ikoji zločin, posebno ne protiv civila. Uostalom, hrvatski su sudovi presudili čak I neke generale zbog zločina nad srpskim civilima. Podžavam tezu kako nema trajnog mira bez pravde, bez odgovornosti onih koji su počinili zločine. Divim se aktivistima poput gospođe Nataše Kandić, ili gospođe Vesne Teršelić koje su život posvetile pravdi I žrtvama zločina. Bila mi je posebna čast kao predsjednik odlikovati organizaciju Documenta kojoj je Vesna Teršelić na čelu.

Kada će utihnuti nacionalizmi na obe strane?

Iskreno, ne znam. Potrebno je da na izborima pobijede stranke I političari koji razumiju važnost pomirenja, koji imaju jednak odnos prema svim žrtvama, koji jednako osuđuju sve zločine. Nekako je izgledalo da smo pred desetljeće krenuli putem pomirenja. Ali, promjenom političkih garniture, promijenila se I politika. To je dokaz da demokratska I moralna dostignuća u politici nisu zauvijek. Za mir I suradnju, treba se stalno boriti. Populizam I huškanje laka su politička roba koju, na žalost, mnogi kupuju.

Ne tako davno i Boris Tadić je rekao da očekuje da i Hrvatska odustane od politike da je za nju dobro, ono što nije dobro za Srbiju i da je potrebna izgradnja dugoročnih odnosa, sagledavajući i interese druge strane?

Točno, na svim stranama treba odustati od one maksime “neka susjedu crkne krava”. Unatoč teškoj povijesti, jasno je koliko su nam društva poveznana I koliko dobri odnosi mogu donijeti koristi, I Hrvatskoj I Srbiji. Predsjednik Tadić je zaista iskreno bio na liniji pomirenja I dobrih odnosa. Drago mi je da smo I danas prijatelji.

Šta biste vi učinili da ste i dalje predsednik Hrvatske na poboljšanju odnosa u regionu?

Što bih učinio!? Pokazao sam što se I kako može uraditi vrijeme mog predsjedničkog mandata. I rezultati su se vidjeli. Još od rata pa do danas, Hrvatska sa Srbijom i Bosnom I Hercegovinom nije imala bolje odnose nego u vrijeme mog mandata. I na to sam ponosan. Ali, volio bih da su generacije političara, ne samo na predsjedničkoj razini, bile u pomirenju I uspostavljanju dobrih odnosa bolji od mene, da su otišle barem korak dalje. Na žalost, vidimo kakvu je danas stanje…

U Sarajevu se često javno govori da se Srbija i Hrvatska mešaju u unutrašnja pitanja BiH, odnosno da Beograd i Zagreb razgrađuju Dejtonsku BiH?

Možda su u BiH, posebno bošnjačke političari i mediji preosjetljivi na neke izjave I aktivnosti Hrvatske I Srbije. Komentari, kritike I inicijative postoje I u svijetu međunarodnih odnosa. Nisu Hrvaska I Srbija jedine zemlje koje se referiraju na unutarnje odnose u BiH. Međutim, posebno s obzirom na povijesna iskustva, hrvatski I srpski političari moraju posebno paziti na mjeru I ne prelaziti granicu koja znači ulazak u zabran suverenosti BiH. Tu mislim I na retoriku koja omalovažava ili vrijeđa građane BiH. A toga je, na žalost, bilo. Hrvatska I Srbija ne smiju miješati u unutarnje uređenja BiH ni ulaziti u konkretne zakonske odredbe koje bi, kao BiH trebala promijeniti. Isto tako, podrška bilo kakvim separatističkim politikama u BiH bila bi kardinalna pogreška. Takav je pristup, čak I sa aspekta ciljeva koji se žele ostvariti, disfunkcionalan. Pa koja bi to država dozvolila da joj druga država diktira zakone I ustavni poredak!? S druge strane, vodeći političari u BiH bi trebali naći kompromis za brojna sporna pitanja oko kojih se ne mogu dogovoriti. Permanenta politička kriza sigurno ne doprinosti stabilnosti BiH a ni kvaliteti života njenih građana. Ali, kažem to kao analitičar “sa strane”. Nikada nisam I nikada ne bih kao političar ultimativno zahtijevao od bilo koje države, pa ni od BiH, da na ovaj ili onaj način uredi svoju zemlju. Primjedbe se, posebno ako imaju refleksiju na interese vlastite druge države ili međunarodne sigurnost uvijek mogu komunicirati prema drugoj državi, ali nikako na način koji javnosti ostavlja dojam miješanja u unutarnje poslove. Konačno, probleme u BiH jedino mogu riješiti tamošnji političari. Na njima je velika odgovornost za budućnost te prelijepe zemlje.