Samo jednom sam bio nasamo s Antom Markovićem, bilo je to u Beogradu, u decembru 1991, dva dana nakon sjednice na kojoj je Marković odbio prihvatiti savezni budžet. „Pa, ne mogu financirati JNA koja ratuje protiv Hrvatske“, bilo je njegovo objašnjenje.
Nastavio je sa crnim prognozama, rekao je da nikome neće dati zadovoljstvo da podnese ostavku (otišao je iz Beograda samo koji dan kasnije), a onda se dogodilo ono zbog čega pišem ovo sjećanje:
„Hoćeš li kavu? Morat ću je osobno skuhati na malom rešou, nema nikoga u zgradi SIV-a. Otišla je i Vera (šefica kabineta) Bočkaj, nema konobara, ja mislim da nema ni osiguranja. Znaš li kako se osjećam? Kao Sukarno u svojoj palači 1965. u Jakarti“.
Posljednji sam ga put vidio u avionu Zagreb – Sarajevo, nema tome dugo. Bavio se gradnjom stambenog kompleksa za boljestojeće kupce. Optimistično, u svojoj 88. godini.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
