Katarina Peović: Kriza se prelama preko leđa najslabijih

S jedne strane imamo promjene koje nas mogu natjerati da se zapitamo o smislu naših ekonomija i zamislimo alternative sustavu u kojem naše ekonomije desetljećima u famoznoj tranziciji obespravljuju svoje narode.

Ovo je prilika da radikalno promijenimo društvene odnose prema društvu i privredi koja bi služila zadovoljavanju temeljnih potreba svih – prehrane, stanovanja, obrazovanja i zdravstva, ocenjuje za Danas Katarina Peović u odgovoru na pitanje kakav generalni utisak bi izdvojila kao najuočljivi u vezi sa pandemijom i njenim uticajem na društvene okolnosti.

Peović predvodi hrvatsku levičarsku organizaciju Radnička fronta i bila je kandidatkinja na skorašnjim predsedničkim izborima u Hrvatskoj. S druge strane, nastavlja naša sagovornica, imamo pritisak kapitalističkih elita da se održi status kvo.

„Da nastavimo raditi više sati od prosjeka evropskih radnika, za nekoliko puta manje plaće, da nastavimo s privredom koja se temelji na potrošnji bez razvoja, kontinuiranim povećanjem vanjsko-trgovinskog deficita, povećanjem vanjskog duga, povećanjem strukturne nezaposlenosti i dominacijom sektora trgovine. Pitanje je kako ćemo odgovoriti na pandemiju – hoće li naša tranzicijska društva iskoristiti ovu krizu da izađu iz začaranog kruga nerazvijenosti – u kojem smo pristali na podređeni položaj perifernih ekonomija koje svoje narode u procesu tranzicije dresiraju na više rada za manje prihode, na lošiji život, na to da nemamo svi pravo na jednako obrazovanje i zdravstvenu zaštitu, na to da stan nije ljudsko pravo – ili ćemo se još jednom, a u povijesti smo pokazali da to možemo, trgnuti iz podređenosti, ovisnosti, autokolonijalnosti i autonomno donositi promjene u korist narodne većine.“

* Šta bi po Vama trebalo uraditi?

– Proces okoštavanja naših privrednih struktura (pogotovu u trenutku kada su i za one u EU pravila Pakta o stabilnosti i rastu suspendirana) trebao bi se prekinuti. Gašenje velikih industrijskih poduzeća, naslijeđenih iz vremena Jugoslavije, naše je privrede svelo na to da služimo kao izvor jeftine radne snage i tržište za visokosofisticirane proizvode bogatih zemalja. Naše zemlje trebale bi zaštitit domaću proizvodnju, poljoprivredu, preostalu industriju, potaknuti ekonomsku suradnju u regiji, a prije svega donijeti radikalne političke a onda i ekonomske promjene.

* Vidite li mere koje su uvele vlade u regionu kao odlike mera koje bi mogle da se okarakterišu kao maniri manjih ili većih diktatorskih režima, zbog rigoroznosti i svega onoga što ih određuje?

– Da, imamo porast represivnih tendencija, no više me brine ono što stoji iza tih mjera odnosno ono što slijedi i na što nas te mjere pripremaju, a nakon što se zaustavi širenje virusa i pronađe lijek protiv njega. To će biti strašnije od svega što smo vidjeli u vrijeme pandemije, jer će se „socijalna ubojstva“ do kojih će dolaziti zbog daljnje interne devalvacije – smanjivanja broja radnih mjesta, daljnjih otkaza, dugotrajne nezaposlenosti, smanjenja i onako niskih plaća (plaće istočnoevropskih radnika iznose 37 odsto plaće zapadnoevropskih radnika) zbivati izolirano, bez medijskog zanimanja, bez društvene solidarnosti koja ipak u pandemiji postoji, makar na razini interklasne solidarnosti – shvaćanja da je nekim ljudima koji rade za vrijeme pandemije i nemaju privilegiju izolacije – teže od onih koji su kod kuće, ili intergeneracijske solidarnosti – prihvaćanja činjenice da su stariji ugroženiji od mlađih.

U vrijeme pandemije razvijaju se oblici solidarnosti, alternativa, novih mogućnosti, nakon pandemije elite će nastojati sve vratiti na staro za svoju korist, u našim zemljama to znači još jače izrabljivanje radnika, više rada, nesigurnijeg rada, za manje plaće i veću nesigurnost.

* Kakav egzistencijalni status običnih ljudi očekujete nakon pandemije?

– Nakon pandemije očekujem ili politički prevrat ili daljnji pad standarda. Mi živimo u zemljama u kojima veći dio ljudi živi u siromaštvu, mladi ostaju živjeti s roditeljima do zrele dobi, ili iseljavaju, što će im sada biti ograničeno. Naše ekonomije temelje se na potrošnji, dugu, trgovinskom sektoru, uništili smo preostale industrije. Naše elite će te probleme rješavati kako su ih „rješavale“ i do sada – daljnjim padom standarda, padom plaća, otkazima, povećanjem ugovora na određeno i nesigurnih oblika rada.

* Na koji način aktuelno kapitalističko uređenje „hendluje“ aktuelnu krizu?

– Naše vlade popuštaju pritiscima interesnih skupina – poticaje daju bez kontrole kapitalistima koji navodno u krizi nemaju dovoljno sredstava da zadrže radnike. Još jednom se kriza prelama preko leđa najslabijih, a pražnjenje državnih blagajni će u konačnici značiti opet manje plaće, otkaze, zabrane zapošljavanja. U Hrvatskoj postoji 51.000 ljudi koji na svojim računima u obliku štednje imaju 75 milijardi kuna – što je ekvivalent sredstava koja će Vlada potrošiti na saniranje krize. Ipak toj vladi ne pada na pamet da krizu sanira makar djelomično sredstvima najbogatijih koji su, da stvar bude još gora, sredstva stekli, velikim dijelom, primarnom akumulacijom kapitala u procesu pretvorbe i privatizacije koja je društveno vlasništvo oduzela onima koji su ga stvarali i predala u privatne ruke. Ljudi koji su se okoristili društvenim vlasništvom, iza sebe su ostavili ekonomsku i društvenu pustoš. I sada takvi preko poltronskih vlada koje su samo produžena ruka tih interesnih skupina od većine radnika traže da snize svoj standard, što u našem slučaju znači da žive u uvjetima nedostojnim čovjeka u 21. stoljeću.