Najteže je diktatora svrgnuti demokratskim putem

Kronični šovinizam, u Hrvatskoj – ustaštvo, u Srbiji – četništvo, još u neraskidivoj sprezi s religijom koja ga hrani i definira, teška je, najteža bolest pojedinaca, društava i država na ovim prostorima. Bolest koja se liječi isključivo intimno, u sebi, u svom selu, crkvici, vatrogasnom društvu, nogometnom klubu, naciji, a nikako halabukom na susjeda preko plota ili državne ili vjerske granice. U tom smislu, budući da sam pripadnik nesuočenog naroda, ne osjećam se kvalificiranim prosuđivati o suočenosti susjednog naroda i njegova apsolutnog lidera. Tek bojazan da se i mi s Plenkovićem i vi s Vučićem nismo približili stadiju Libije pod Gadafijem ili Iraka pod Sadamom, u smislu: ne dirati u balkansko, arapsko bure baruta jer pod ovima je, ipak, bio kakav-takav poredak i mir… – ocenjuje za Danas Drago Kaciga, pravnik, publicista i kolumnista iz Dubrovnika, koji je nedavno u Beogradu predstavio knjigu – „Suočavanje“.

U knjizi se pretežno bavi odgovornošću hrvatske države, crkve i delova društva zbog buđenja i podsticanja ustaštva, nacionalizma i ostalih retrogradnih i nazadnih ideologija tamošnjeg društva.

* Kako komentarišete način na koji Vučićeva politika rešava pitanje Kosova?

– Raspadom Jugoslavije i osuverenjivanjem naših državica, konkretno Hrvatske, odnosi između Srbije i Kosova postali su vanjska politika, pa konkuriraju sa svim ostalim državama svijeta poput SAD ili Rusije ili Kine za one dve do tri stranice, odnosno dve do tri minute u odnosnim medijima. Pa me strah da nemam dovoljno informacija za odgovor na vaše pitanje. Kosovo je za Srbiju po svemu sudeći izgubljena stvar, a priznati to svojoj nesuočenoj naciji i na takvoj podlozi napokon početi graditi nešto, nemoguća je misija za, također nesuočenog, apsolutnog lidera te i takve nacije.

* Kako tumačite politike država bivše Jugoslavije u posleratnom i tranzicijskom periodu?

– Nakon gotovo 30 godina od disolucije, možemo te politike, Slovenci su uvijek bili priča za sebe, okarakterizirati kao promašene, pa čak i kao anakronizme u odnosu na stanje u kojem su bile u vrijeme raspada. Demografski trendovi su katastrofalni, ekonomski još i gori, vanjska zaduženost višestruko proporcionalno veća od „prezadužene Jugoslavije“…

* Imajući u vidu iskustvo koje imate, kakva su Vam predviđanja u vezi s budućnošću regiona? Vidite li sve države uskoro u Evropskoj uniji?

– Možda je i najveća greška suvremene povijesti Evrope što nije osujetila rat u Jugoslaviji tako što bi baš jugoslavensku federaciju u cjelini prvu od svih tranzicijskih zemalja primila u svoje članstvo. A sada ne vidim kako to učiniti a da se prethodno barem ne ukine Republika Srpska, remetilački faktor nastao na neevropskoj paradigmi etničkog čišćenja genocidnih razmjera, i vrati nesretnoj Bosni i Hercegovini, pa da tako i ona konačno postane Republika BiH, i kao takva što skorije bude primljena u Uniju skupa s ostalim jugoslavenskim državicama.

* Kakva predviđanja imate u vezi sa razvojem EU? Da li se slažete sa procenama da će zavladati desničarska ideologija?

– Ne preostaje nam drugo nego vjerovati i boriti se za Evropsku uniju. Sve dok je najjača „desničarska“ stranka u Njemačkoj CDU/CSU gospođe Angele Merkel, odnosno njezine nasljednice čije ćemo ime valjda uskoro početi pamtiti, i dok oni razvijaju prisne odnose sa predsednikom Francuske, Emanuelom Makronom, odnosno svakodobnim francuskim predsjednikom, ne bih strahovao za budućnost Unije od evropskih skorojevića poput Orbana ili Kačinskog.

* Kako biste ocenili ulogu crkve kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji?

– Izuzetno negativno u Hrvatskoj, a nemam razloga išta bolje pretpostavljati za SPC. Mislim da su interpretacija kršćanstva od strane Crkve u Hrvata, kako Stepinčeve tako i fratarske, kako one iz 1940-ih, tako i ove današnje, kako u Zagrebu, tako na Širokom Brijegu; odnosno autokefalnog hrišćanstva u izvedbi Srpske pravoslavne crkve – neprekinuti nizovi neoborivih argumenata za opravdanost izbacivanja odnosno neubacivanja u „Evropski ustav“ kršćanstva/hrišćanstva kao ideološkog, odnosno kulturološkog temelja Evrope. Dočim nezaustavljivo galopira protuustavna pandemija u Republici Hrvatskoj, a Republika Srbija kao da daje sve od sebe da nas sustigne, da se paradno, škropilačno kršćanstvo monopolistički uvuče u sve pore društva od dječjih vrtića do akademija, od sportskih klubova i vatrogasnih društava do skupština općina i sabora.

* Kako biste ocenili antirežimske demonstracije u Srbiji?

– Bojim se da neće polučiti postavljene ciljeve, pa da će rezultat njihova generalnog neuspjeha biti još autoritarnija pozicija sadašnjeg apsolutnog vlastodršca. Masovne demonstracije lako se izrode u revolucije, a revolucije načelno nisu dobar način rješavanja političkih stvari u demokraciji. Pobornik političke borbe jesam, ali evolutivnim putem, u demokraciji su to izbori. A najteža stvar na svijetu, posebice Balkanu, jeste okupiti najvrednije politički misleće glave i disciplinirati ih, odnosno organizirati za najteži zadatak: svrgavanje diktatorske, odnosno populističke klike demokratskim putem. Tek tako organiziranom akcijom izborena pobjeda bila bi jamac da smo dobili organizaciju koja će biti u stanju potaknuti suštinske promjene u društvu. Vjerujem da je tako nešto, s ciljem da ima reperkusije na šire okruženje, pa i cijelu regiju, moguće postići možda najprije u Dubrovniku. U tom cilju obilazim regiju promovirajući svoju knjigu u kojoj zapravo razrađujem taj „prošireni“ politički program. Nakon Dubrovnika, Zagreba i Beograda, po mom zamišljenom hodogramu slijedilo bi Sarajevo, pa Split, Mostar, Trebinje, Herceg Novi….