Napad na Zvizdića odraz frustracije Beograda

Ostavite komentar Odustani od odgovora

1. I YU je bila multikulturalni prostor koji ste Vi srusili a sada pevate pesmu koju sr Srbi pevali 70 god. Ocito je doslo vreme kada vise nemozemo ziveti zajedno i kada se vi odvajate onda je to demokracija i pravo naroda a kada to Srbi rade to je nacionalizam. Kasno Marko na kosovo stize.

   1. Na vašu žalost, Jugoslaviju je uništio Miliševic svojim neustavnim rušenjem republičkih rukovodstava od Kosova, Vojvodine do Crne Gore. Ne zaboravimo da je Srbija 1990 donijela novi ustav čije su odredbe bile iznad ustava SFRJ i tako se prva “otcijepila” od Jugoslavije dok je druge države optuživala za odcjepljenje. Znači ona se smjela otcjepili dok je to isto zabranjivala Sloveniji i Hrvatskoj. O 4 krvava rata koje je Miliševic poveo ne želim govoriti jer su oni posljedica njegovog uništavanja SFRJ a ne uzrok sto se stalno podmeće kako bi se odgovornost i krivica prebacila na zapadne države sli i na Sloveniju i Hrvatsku. Srbija tek mora platiti za štetu koju je nanijela rušenjem SFRJ! .

      1. A koja su to „republička“ rukovodstva, „od Kosova i Vojvodine“, koja je Milošević „rušio“?! Koliko ja znam, Kosovo i Vojvodina su autonomne pokrajine u sklopu REPUBLIKE SRBIJE?! Koje su to odredbe Ustava Srbije „od 1990 godine“, bile iznad ustava SFRJ? Navedite samo jednu?! Vi ste gospodine „Karlito“ jedan običan …. Sve ste pomešali gospodine „Karlito“, malo iz gluposti, ali, više iz mržnje koja vas drži okovanog i zarobljenog.

         1. Ustav SFRJ iz 1974. nije dozvoljavao nezavisnost republika:

            Dio 1. član 5.

            “Teritorija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije je jedinstvena i sačinjavaju je teritorije socijalističkih republika. TERITORIJA REPUBLIKE NE MOŽE SE MIJENJATI BEZ PRISTANKA REPUBLIKE, a teritorija autonomne pokrajine — ni bez pristanka autonomne pokrajine. GRANICA SOCIJALISTIČKE FEDERATIVNE REPUBLIKE JUGOSLAVIJE NE MOŽE SE MIJENJATI BEZ SAGLASNOSTI SVIH REPUBLIKA I AUTONOMNIH POKRAJINA. GRANICA IZMEĐU REPUBLIKA MOŽE SE MIJENJATI SAMO NA OSNOVU NJIHOVOG SPORAZUMA, a ako se radi o granici autonomne pokrajine — i na osnovu njene saglasnosti.“

            Jasno je iz ovog člana 5. Ustava iz 1974. da je bilo dovoljno da samo jedna republika ne dâ svoju saglasnost i onda se ne može proglasiti nezavisnost.

            U SFRJ poznati stručnjak za ustavno pravo i zakonopisac, akademik i profesor Jovan Đordević istakao je još davno da kosovska autonomija nije bila kreacija Narodne Republike Srbije, već je od samog početka kategorija ustavnog prava Jugoslavije, koju predviđa i garantuje savezni ustav. Između Kosova i Srbije nije bilo hijerarhijskih prava niti dvostruke odgovornosti: svi kosovski organi vlasti izvršavali su samostalno svoja prava i odgovarali za svoj rad jedino biračima, odnosno Pokrajinskoj skupštini i Oblasnom odboru…

            Ustav Republike Srbije od 28. septembra 1990. je separatistički ustav. Donijet je više od godinu dana prije proglašavanja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, 8-og oktobra 1991.

            Cit. članom 72 se određuje da je Srbija suverena i NEZAVISNA:

            “Republika Srbija uređuje i obezbeđuje: 1. suverenost, nezavisnost i teritorijalnu celokupnost Republike Srbije i njen međunarodni položaj i odnose s drugim državama i međunarodnim organizacijama.”

            Ovom odredbom Republika Srbija prestaje biti dijelom federacije, ona je nezavisna država i nema nikakvih dužnosti prema federaciji čiji član više nije.

            Odredbe Ustava Srbije, naravno, suprotne su odredbama Ustava SFRJ. Njome se, na primjer, uzurpiraju tri osnovne nadležnosti federacije: u međunarodnim odnosima (član 281, tač. 7 Ustava SFRJ), narodnoj odbrani (član 281, tač. 6) i državnoj bezbjednosti (čl. 281, tač. 8). To se čini odredbama sadržanim u članovima 72, tač. 1 (Republika Srbija uređuje i obezbeđuje… odnose s drugim državama i međunarodnim organizacijama) i 72, tač. 3 (“Republika Srbija uređuje i obezbeđuje… odbranu i bezbednost Republike Srbije i njenih građana”).

            U Preambuli Ustava SFRJ iz 1974 naglašava se slobodna volja svih naroda i narodnosti za život u zajedničkoj državi, s pravom samoopredjeljenja , „uključujući i pravo na otcjepljenje“ , što je tekovina svakog naroda i svake narodnosti u zajedničkoj borbi za slobodu tokom Drugoga svjetskog rata .To stoji u Ustavu iz 1974

            „Uvodni deo, Osnovna načela“:

            „Narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakog naroda na samoopredeljenje, uključujući i pravo na otcepljenje, na osnovu svoje slobodno izražene volje u zajedničkoj borbi svih naroda i narodnosti u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji…“

            Nadalje, vezano za konstitutivne članice Federacije, naglašava se slobodno opredjeljenje članica pri udruživanju u zajedničku državu

            „Deo prvi – Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija“ u Članu 1. kaže se:

            „ Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je savezna država kao državna zajednica dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih republika, kao i socijalističkih autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova koje su u sastavu Srbije…“

            U istom dijelu Ustava, u Članu 3. definira se suverenost republika kao država, u kojima su slijedom toga i narodi suvereni (dakle, suverenost naroda proizlazi iz suverenosti njihovih republika, a ne iz suverenosti Federacije), kao i ravnopravnost svih naroda i narodnosti:

            „ Socijalistička republika je država zasnovana na suverenosti naroda i na vlasti i samoupravaljanju radničke klase i svih radnih ljudi, i socijalistička samoupravna demokratska zajednica radnih ljudi i građana i ravnopravnih naroda i narodnosti.“

            U Članu 5., među ostalim stoji:

            „ Teritorija republike ne može se menjati bez pristanka republike, a teritorija autonomne pokrajine – ni bez pristanka autonomne pokrajine.*.“

            Izvor: Službeni list SFRJ, godina XXX, broj 9, Beograd, četvrtak, 21 februar 1974.;

            Sada idemo na nešto drugo

            Što se obrane tiče, u Glavi VI („Narodna odbrana“), Član 237. kaže:

            „ Neprikosnoveno je i neotuđivo pravo naroda i narodnosti Jugoslavije, radnih ljudi i građana, da štite i brane nezavisnost, suverenitet, teritorijalnu celokupnost i Ustavom SFRJ utvrđeno društveno uređenje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.“

            Odmah u sljedećem Članu (238.), među ostalim stoji i ovo:

            „ Niko nema pravo da spreči građane Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije da se bore protiv neprijatelja koji je napao zemlju. Takvi akti su protivustavni i kažnjavaju se kao izdaja zemlje. Izdaja zemlje je najteži zločin prema narodu i kažnjava se kao teško krivično delo.“

            U narednom (239. Članu), pojašnjava se tko i na koji način ima pravo organizirati obranu:

            „ Pravo i dužnost opština, autonomnih pokrajina, republika odnosno drugih društveno-političkih zajednica je da, u skladu sa sistemom narodne odbrane, svaka na svojoj teritoriji uređuje i organizuje narodnu odbranu i rukovodi teritorijalnom odbranom, civilnom zaštitom i drugim pripremama za odbranu zemlje, a u slučaju napada na zemlju – da organizuje opštenarodni otpor i njime rukovodi…“ *

            Izvan svake sumnje, ovaj Ustav SFRJ je u odnosu na prethodni (iz 1963. godine) značio priličan pomak u smislu ravnopravnosti republika i pokrajina, mada je također bilo bjelodano da su to bila samo puka „papirnata“ rješenja formalne naravi, koja se nisu previše doticala jugoslavenske političke prakse.

            Iz teksta Ustava iz 1974. godine vidljivo je da su se narodi koji tvore SFRJ udružili u tu državnu zajednicu slobodno i svojom voljom, te stoga imaju pravo na samoopredjeljenje do odcjepljenja, republike su suverene države, a narodi koji u njima žive nositelji su suverenosti (što se jasno kaže u članku 3.) . Tako je u Srbiji nositelj suvereniteta srpski narod, u Hrvatskoj hrvatski, u Makedoniji makedonski, it.d.; dakle, nema govora o tomu da se suverenitet pojedine republike može prenijeti na središnju vlast ili bilo koji drugi narod izvan te republike . Isto tako, naglašeno je da se teritoriji članica Federacije ne mogu mijenjati mimo njihove volje , TE DA SVAKA OD NJIH IMA PRAVO NA ODBRANU.

            Kad je o odbrani riječ treba naglasiti da je sistem „opštenarodne odbrane“ bio postavljen tako da je bio posve u funkciji odbrane od vanjskog agresora, s vodećom ulogom „JNA“ kao glane organizacije u koju se uklapala „Teritorijalna odbrana“ svake republike ponaosob. Niti „JNA“, niti „TO“, nisu imale pravo unutrašnje oružane intervencije (u okviru granica SFRJ) i svako takvo djelovanje bilo je protuustavno . Tzv. društvena samozaštita bio je mehanizam koji je trebao djelovati u cilju otklanjanja unutarnjih poremećaja u nekim izvanrednim okolnostima (opet vezano za agresiju izvana, u slučaju većih elementarnih katastrofa i sl..), a nije bilo niti jednog jedinog zakonskog akta koji bi dozvoljavao oružanu intervenciju „TO“, „JNA“ ili drugih dijelova sustava „opštenarodne odbrane“ ili „društvene samozaštite“ u okviru granica SFRJ ili na području pojedinih republika . Paritetni odnos zastupljenosti republika u tijelima središnje vlasti, odlučivanje konsenzusom i veći utjecaj federalnih članica na vlastitu sudbinu, također su bile bitne sastavnice novog Ustava SFRJ iz 1974. godine, kao i neka rješenja koja su se ticala stvaranja preduvjeta za uspostavu slobodnog tržišta.

            Dakako, da se s novim Ustavom nisu slagali svi. Nezadovoljnika je bilo na svim stranama i u svim republikama i pokrajinama. Oni koji su težili većoj samostalnosti republika i pokrajina smatrali su da je on još uvijek suviše rigidan i „centralistički“, dok su oni drugi, skloniji većoj ulozi središnjih tijela vlasti, ovo vidjeli kao neki oblik početka „dezintegracije“ Jugoslavije.

            No, i jedni i drugi uglavnom su šutjeli, jer zadnju je riječ imao neprikosnoveni autoritet, Josip Broz Tito koji ga je potpisao.

            Ono što se, međutim, događa u dijelu srbijanske političke elite od donošenja ovog Ustava do smrti Josipa Broza, moglo bi se nazvati pokušajima „tihe revizije“ onih odredbi koje nisu odgovarale tvrdim centralističko-unitarističkim krugovima i njihovim shvaćanjima odnosa u Federaciji i među narodima. Nezadovoljstvo je posebice izraženo nakon što je SR Srbija (kao i svaka druga republika) uskladila svoj Ustav sa Saveznim. Jedan od najutjecajnijih ljudi tog vremena, general Petar Gračanin (u razdoblju od 1982. do 1991. godine obnašao vrlo visoke dužnosti: načelnika Generalštaba JNA, predsjednika Predsjedništva SR Srbije, Saveznog sekretara za unutrašnje poslove), bio je jedan od onih koji su lobirali među uglednim pojedincima saveznih tijela vlasti i partijskih foruma, kako bi se stvorili uvjeti da se nakon Titove smrti izvrše one izmjene Ustava SFRJ, koje su prema uvjerenju srpskih nacionalista bile usmjerene „protiv vitalnih interesa Srbije i srpskog naroda“.

            U otvoreno rušenje „konfederalnog“ Ustava, krenulo se 1988. godine, kada je Srbija započela svoj nasilnički pohod na institucije sustava. Sjetimo se samo šta je Milošević drsko i bez imalo uvijanja zaprijetio na sjednici CK SKJ, 1988 kada je objelodaanio namjeru za svoje bezakonje.

            ::::::::::::::::::::::::
            Kako i zašto su ostale republike i čelni ljudi u njima, poput Bogića u BiH pristajali (dok su pristajali prije nego što su ih nacionalisti konačno makli sa pozicija upravljanja u društvu – bez ispaljenog metka!) da prihvataju ovakvo stanje u kome Srbija i Miošević “vrši svoja prava” u federaciji u kojoj nema nikakvih obaveza (kojoj čak kao nezavisna država i ne pripada), pokušavalo se razumjeti samo time što je Srbija kontrolisala JNA i neprekidno prijetila njome kao svojom vojskom, dakle, samo strahom i željom da se oružani sukob, ipak, nekako izbjegne.

            ……………………………..

            Proces kroz koji su republike prošla poslije Ustava Srbije 28. IX 1990. zove se osamostaljenje, a ne nikakvo stvaranje, jer ono što je postojalo i što postoji, a republike jesu imalo je sve osnovne atribute državnosti, ne može se ponovo stvarati.

            Na primjer, Hrvatska se kao nacionalna država hrvatskog naroda i nositelj izvornog suvereniteta odlukom svojeg predstavničkog tijela, ZAVNOH-a, zajedno s drugim državama, odričući se dijela svojeg suvereniteta, udružila u saveznu državu, pa se kao država mogla i razdružiti, uskračujući saveznoj državi pravo da dalje zastupa njene interese, postajući time samostalna država i subjekt međunarodnog prava. Sudeći po oba referendumska pitanja u Hrvatskoj, Hrvatska zapravo nikad nije ni istupila iz SFRJ, obzirom da nijedno od oba pitanja nije preciziralo da li se želi biti u sopstvenoj državi!

            Nigdje ničega što bi makar „mirisalo“ na nekakvo stvaranje, a najmanje stvaranje države!

            Ko bi sada da vrati “dobru, staru Yugu“, potrebno je samo da se pozove na član 238 Ustava SFRJ i formalno pozove “narode i narodnosti“ – na ustanak! Čas posla! Ne živimo mi u novim državicama, nego u negiranju jiš uvijek postojeće (SFRJ!)

2. Jugoslavija je i nastala i nazalost nestala u Srbiji . Zemlji Milosevica , Dacica , Seselja i raznih Vucica.

   1. Dok se globalisti ne jave, narod ne sazna istinu. Mada, slutim da sa Balkana dalje maknuli niste. Čak ni u šverc turu.

3. Zvizdić ne predstavlja nikoga, jer je u tehničkom mandatu, a Makron ga je pozvao da bi ponovo ponizio Vućića i uvredio Dodika. Dodik je pokazao kuraž protestnim pismom, dok je Vučić ponovo pristao na poniženje. Za Dodika je važnija poseta Turskoj, jer od nje zavisi mnogo toga u BiH dok od Makron ne zavisi ništa, a sve manje i u Francuskoj.

4. @dimitor gradina ,mi u Bosni i Hercegovini ne vidimo nikakvo dobro što je Dodik bio u Turskoj.Možda je veličina njegove posjete u tome što je postrojenu tursku vojsku pozdravio sa “ Merhaba askeri“.Potpisao je sa turskim predsjednikom neke od sporazuma za koje nije nadležan da ih on potpisuje.Dodik je na crnoj listi ne samo Amerike ,već i Evropa i ne poziva ga niko na sastanke jer im je nebitan.

   1. A ko je to bitan u BiH i koga to pozivaju na sve strane? Bosnjacki „marko milosevic“ tj. Bakir ili ko?

5. Ovaj clanak je odraz frustracija autorke.