Nikada se Srbi u Hrvatskoj neće oporaviti od Oluje

Upravo zbog toga što sam teško shvaćao kako je došlo do toga da se ljudi koji su godinama živjeli jedni s drugima krenu odnositi jedni prema drugima na tako brutalne načine sam se i krenuo baviti poslom dokumentiranja najtežih kršenja ljudskih prava ljudi za vrijeme rata. U vezi s ratnim događajima na ljude se prečesto gleda samo kao na Srbe ili Hrvate, a sve razlike koje postoje u razmišljanjima, stavovima i vrijednostima koje postoje unutar tih skupina padaju u drugi plan. Moj otac nije vjerovao u ispravnost srpske politike u to vrijeme i zbog toga je i kao Srbin u Kninu doživljavao brojne neugodnosti, a takvih je ljudi bilo puno, ali o tome se nažalost ne priča previše. Države i političari vole jednostavne narative o ratu jer je s takvima najjednostavnije operacionalizirati i na kraju krajeva ponovo manipulirati ljudima i upravo je zbog toga važno suočiti se sa stvarima koje su se događale utemeljeno na utvrđenim činjenicama koje nitko ne može osporiti – kaže u ragovoru za Danas Slaven Rašković, projektni menadžer u nemačkoj organizaciji forumZFD-u, koji je imao 11 godina kada je počela akcija „Oluja“ i zajedno sa roditeljima, u izbegličkoj koloni, iz Knina, stigao do Srbije. Bio je sedmogodišnji dečak kada je formirana SAO Krajina. Za Danas govori o tim tragičnim iskustvima, iz ličnog, ali i kasnije stečenog, odnosno saznajnog ugla.

* Kada se govori o „Oluji“, u Srbiji se ne govori o tom periodu od par godina ranije. Bez namere relativizacije tragedije koja je pogodila Srbe tokom „Oluje“, na godišnjicu tog zločina hrvatskih oružanih snaga, koliko je važno razumeti celokupan kontekst od početka rata u Hrvatskoj i kako objašnjavate to ćutanje srpskih zvaničnika o periodu koji je prethodio „Oluji“?

– Razumijevanje konteksta u kojem se događa svaki pojedinačni događaj je nužan uvjet za bilo kakvo dubinsko i suštinsko suočavanje s našom nasilnom prošlošću. Licemjerno je šutjeti o svemu tome što se događalo u Hrvatskoj, o zločinima koje su Srbi počinili na području Hrvatske, ali i drugih država, šutjeti o Vukovaru, Škabrnji, Baćinu, Joševici, Kostrićima, i brojnim drugim zločinima i onda izdvojiti samo „Oluju“ kao veliko stradanje Srba. Nitko ne može osporiti šta je „Oluja“ napravila srpskoj zajednici u Hrvatskoj, to je čin od kojeg se ta zajednica više nikad neće oporaviti, ali ne možemo o tome raspravljati ne uzimajući u obzir srpsku politiku iz tog vremena i djela koja su u velikoj mjeri dovela do toga da je rat u Hrvatskoj za hrvatske Srbe završio kako je završio. Srpski državni vrh bi se morao ozbiljnije pozabaviti svojom odgovornosti za sve što se događalo, a kako bi stekao pravo da istinski i s pravom traži od Hrvatske da se direktnije i jasnije suoči sa svim negativnim posljedicama akcije „Oluja“. Ovo, naravno, na nikakav način ne iskupljuje Hrvatsku da se na isti način ne pozabavi svojim mračnim epizodama iz rata, od kojih su zločini nakon „Oluje“ svakako najmračniji. Za mene je bit suočavanja s prošlošću krenuti s čišćenjem ispred svog praga i tek tada se dobije legitimitet da se od drugih traži to isto.

* Kako danas mislite o tragediji i čega se sećate tog dana kada je počela „Oluja“? Da li ste verovali da ćete se vratiti svojoj kući, nakon što prestane granatiranje i ulazak hrvatske vojske u Knin, odnosno pada Krajine?

– Imao sam tada 11 godina, ali se sjećam svega od tog dana. Od trenutka kada su me roditelji probudili jer je počelo granatiranje Knina, sklanjanja u podrum gdje smo proveli čitav dan, sjećam se očaja i panike odraslih koji nisu znali šta da rade. Sjećam se i priče o tome kako napuštamo Knin i idemo do doline Zrmanje prema Gračacu, ali samo dok hrvatska vojska ne uđe u Knin i tada ćemo se vratiti. Nisam vjerovao da napuštam svoju kuću na duže razdoblje, a većinu ljudi s kojima sam odrastao zauvijek. Ni moji roditelji to tada nisu znali, da su znali nisam siguran šta bi odlučili. Naš auto smo ostavili u svom dvorištu jer nismo imali ni par litara benzina, a kasnije sam saznao da su kod nekih od ljudi u selu pronađene pune bačve benzina, ali eto nama u tom trenutku nitko nije dao. Tako da smo roditelji i nas četvero sjeli prvo s jednim susjedima na traktor, pa je tom traktoru pukla guma, pa smo se prebacili u drugi traktor u kojem nas je bilo preko dvadeset. Putovali smo preko 10 dana od Knina do Beograda. Moji roditelji su u tom trenutku bili otprilike stari kao ja sad. Zastrašujuća mi je ta pomisao, ići u nepoznato u nepreglednoj koloni s četvero djece. Imao sam sreće jer sam bio samo dijete i jer sam razne stvari koje su se događale saznao tek kasnije.

* Da li ste bili žrtva stigmatizacije kao izbeglica u Srbiji?

– Mi smo živjeli u Srbiji samo dvije godine i bili jedna od prvih familija s djecom koja se vratila u Knin. Živjeli smo u Subotici i na Paliću. Iskustvo izbjeglištva mi je bilo svakakvo. Bilo je divnih ljudi koji su nas primili otvorena srca i uma, dok su drugi bili manje srdačni. Općenito mi se nekako čini da se ta srdačnost brzo potrošila, nekako brzo osjetiš kako smo mi samo teret. Bilo je i provokacija na tragu „zašto ste došli tu, zašto niste ostali braniti svoje kuće“… Ja sam tad išao u osnovnu školu i znam da sam bio jako ljut jer su me neki nastavnici odmah stavili u koš izbjeglice koji priča nekim čudnim jezikom i ne zna ništa. I kad bih dobro naučio, dobio bih lošu ocjenu.

* Kako danas, sa svim znanjem koje imate o ratu, odnosno tom periodu, vidite tu tragediju koja vas je zadesila lično, ali i kao čoveka koji se godinama unazad bavi istinom i zaštitom ljudskih i manjinskih prava?

– Trudim se koristiti i direktno iskustvo koje imam jer sam to osjetio na svojoj koži, ali i stvari koje sam saznao baveći se već godinama istraživanjem ratnih zločina i zaštitom ljudskih prava, a kako bih pronašao nove, inovativne načine za suočavanjem s prošlošću – sve kako bi zajednice u kojima živim i radim postale normalnije i zdravije i kako im se nikad više ne bi dogodile stvari koje smo proživjeli. Upravo sam s kolegom Igorom Čokom završio knjigu Život u Limbu – knjiga ožiljaka koja govori o traumama koje su Kninjani proživjeli za vrijeme rata. Promovirat ćemo knjigu krajem mjeseca u Kninu.

* Vidite li, četvrt veka posle, izlaz iz nacionalizma i netrpeljivosti, odnosno kakva je razlika između srpskog i hrvatskog nacionalizma? Da li je moguće zamisliti vreme u kojem će obični ljudi, žrtve ratnog profiterstva nekolicine zlih ljudi koji su ratove vodili, razumeti šta se dogodilo i na osnovu tog istinitog uvida odrediti budućnost i kazniti one koje su ih unesrećili?

– Nažalost pomaci su jako mali. Bio sam puno optimističniji prije desetak godina, ali imam osjećaj često da kao društva dodatno degradiramo i radimo korake unatrag. Nacionalističke mašinerije nas žele uvjeriti kako je rat između Hrvata i Srba bio rezultat nepomirljivih razlika među ta dva naroda, a istina je upravo suprotna. Najveća opasnost za svaki od tih pojedinačnih nacionalizama je bliskost i sličnost među narodima i zajednicama na ovom prostoru, pa se distanca morala i mora umjetno stvarati. Ratni zločini i brojna neriješena pitanja iz rata su ostali gorivo koje se i danas koristi za konstantno potpaljivanje emocija i dizanje tenzija kada je to političarima potrebno.

* Kako vidite razloge proslave „Oluje“ od strane hrvatske zvanične politike, godinama unazad, odnosno način na koji srpski zvaničnici obeležavaju tu tragediju, dok prećutkuju ili negiraju genocide i ratne zločine koje Srbija počinila u ratovima devedesetih?

– I Hrvatska i Srbija imaju svoje suprotstavljene i isključive narative o ratu, a upravo „Oluja“ predstavlja glavni događaj razilaženja tih narativa. Hrvatska tada slavi svoju pobjedu u ratu bez pronalaska pravih načina da uključi i iskaže poštovanje prema iskustvima i traumama Srba u „Oluji“, dok Srbija koristi srpsko stradanje u „Oluji“ da moralizira o tome kako su Srbi najveće žrtve rata. Ove godine u Hrvatskoj dogodili su se neki pomaci na simboličkoj razini u smislu poruka i posjeta političara, ali iako su geste političara dobrodošle, mora se dogoditi puno toga da bi kao društva izgradili odgovornu i uključivu kulturu sjećanja, temeljeno na činjenicama o tome što nam se kao društvu dogodilo.