Novi ambasador Hrvatske: EU nudi Zagrebu i Beogradu pomak od istorije

Biščević, koji je predsedniku Srbije akreditivna pisma predao ove nedelje, bio je ambasador Hrvatske u Turskoj i Rusiji, generalni sekretar Saveta za regionalnu saradnju, šef delegacije Evropske unije u Tadžikistanu. Tokom novinarske karijere bio je glavni i odgovorni urednik Vjesnika.

* Šta će po vašem mišljenju biti glavni rezultati prvog hrvatskog predsedavanja Evropskom unijom s obzirom na okolnost pandemije koja je bez presedana?

– Doista, okolnosti su bez presedana, u pravu ste. Pandemija je, ako govorim o političkom aspektu, došla kao svojevrsna lavina na već dugotrajnijoj kriznoj nizbrdici međunarodnih odnosa. Njen zastrašujući zdravstveni fenomen neminovno je praćen i političkim komponentama, pa i upozorenjima. Na neki način, svijet je stavio maske na lica, ali pandemija je skinula maske s gotovo svih već ranije uočenih negativnih karakteristika međunarodnih odnosa. Kriza multilateralizma, militarizacija vanjskih politika, preobraćenje svijeta iz kooperativnog u kompetitivni poredak, kriza institucija, erozija međunarodnog prava, svojevrsno povlačenje demokracije pred autoritarnošću…U takvim okolnostima, neizbježno je baciti svijetlo i na stanje u Europskoj uniji, njeno suočavanje s nekoliko kritičnih izazova: promjene globalnog geopolitičkog pejsaža, Brexit, unutarnje razlike između zemalja članica itd. Dakle, kad na pleća posljednje države koja je postala članicom Unije padnu svi ti izazovi, jasno je da se uspjehom presjedanja treba smatrati sama činjenica da je zadržan politički fokus na agendu koju je Hrvatska postavila kao ciljeve svojeg predsjedanja. Zagrebački summit je to definitivno potvrdio – izvlačim glavne sastavnice: obnova političke pažnje Unije na Zapadni Balkan, potpora napretku država regije ka Uniji, uključujući u ovoj etapi Sjevernu Makedoniju i Albaniju, snažna solidarna financijska pomoć u suočavaju s pandemijom i najava izrazite, goleme financijsko-razvojne pomoći Unije zemljama Zapadnog Balkana u jesen.

* Tokom hrvatskog predsedavanja konačno su otvoreni pristupni pregovori EU sa Severnom Makedonijom i Albanijom. Srbija i Crna Gora sebe doživljavaju kao lidere evrointegracije u regionu, dok Bosna i Hercegovina i dalje nema status kandidata za članstvo. Koliko je trenutno stanje u skladu sa očekivanjima i interesima Hrvatske?

– Ne treba posebno dokazivati da Hrvatska već puna dva desetljeća zagovara politiku proširenja na cijeli jugoistok Europe. Za nas je Unija prirodno stanište svih država, u geopolitičkom, gospodarskom, društvenom, ako hoćete i kulturno-civilizacijskom smislu. Uz to, europsko okruženje, u smislu europskih vrijednosti i standarda osigurava i Hrvatskoj i drugim zemljama regije višu razinu sigurnosti i stabilnosti. Jasno da smo u tom pogledu zadovoljni odlukama o Sjevernoj Makedoniji i Albaniji i nemojte sumnjati da je s naše strane uložen ogroman napor da se promijeni klima koja je prevladavala posljednjih mjeseci, pod sjenom pandemije, nove metodologije pregovaranja… No, s druge strane, svi znamo da je to dvosmjerna ulica: snaga i jedinstveno političko opredjeljenje za Europsku uniju i energija reformi u svakoj zemlji neizbježno utječu na pristupni proces. I, također neizbježno, rješavanje preostalih neriješenih pitanja.

* Nedavno se navršilo četvrt veka od akcije „Bljesak“, u avgustu će biti isto toliko od operacije „Oluja“ o kojima Hrvatska i Srbija imaju potpuno različita stanovišta. Mislite li da bi u skorijoj budućnosti dve zemlje mogle da pronađu više zajedničkog jezika o tim događajima, ili će oni ostati faktor razdora?

– Povijest naših odnosa ne počinje prije četvrt vijeka, niti akcijama koje ste spomenuli. Mi, na neki način, imamo dva razdoblja povijesti naših odnosa, od kraja Prvog svjetskog rata do devedesetih i, zatim, nakon devedesetih. Nije mjesto ni vrijeme za dublje analize glavnih karakteristika tih povijesnih razdoblja, ali nema sumnje da su ona postojano bila obilježena napetostima, nepovjerenjem, sučeljavanjima, različitim političkim očekivanjima i interpretacijama… Utoliko, možda ste u pravu, možda ćemo se morati naučiti da stanovito vrijeme živimo s dvije povijesti – što, uvjeren sam, ne mora ostati trajni izvor razdora, pod pretpostavkom da se otklone politizacije, da se izbjegne stalno obnavljanje medijske i verbalne buke, da se držimo temeljnog načela međunarodnih odnosa o nemiješanju u unutarnje poslove i da se okrenemo jačanju uzajamno korisne suradnje u oblastima koje će donijeti koristi građanima obiju zemalja. Nastojim gledati u budućnost: na kojim vrijednostima želimo da odrastaju buduće generacije? Na stalnom perpetuiranju suprotstavljanih matrica? Ne idealiziram Europsku uniju, nije to magična krpa koja briše razlike, pa i one povijesnog sadržaja, između članica…ali, Unija nudi priliku da se okrenemo drugim paradigmama i drugim vrijednostima, da povijest ostavimo povijesti i da nam povijest ne bude kočnica današnjice i sutrašnjice.

* Da li je po vašem mišljenju potrebna veća usklađenost između položaja srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji?

– Pitanje zaštite nacionalnih manjina u dvjema državama od iznimne je važnosti i na mnogo načina postaje mjerom naših demokratskih i europskih kapaciteta i vjerodostojnosti. Postoji bilateralna razina, uspostavljena potpisivanjem Sporazuma o zaštiti manjina, prije sada već dva desetljeća. Postoji, međutim, i međunarodnopravna razina, koja proizlazi iz obveza naših zemalja prema najvažnijim konvencijama, od Vijeća Europe do OESS-a, tzv. Preporuka iz Bolzana i brojnih drugih. Postoji i institucija Povjerenika na nacionalne manjine u Europi u okviru OESS-a. Hoću reći, postoje platforme koje nude razne načine za unapređenje položaja manjina u našim zemljama. Ono što trenutno vidim je stanovita neravnoteža, osobito na političkoj razini, s obzirom na osigurane mandate predstavnicima srpske zajednice u Hrvatskoj, na izdvajanje proračunskih sredstava za različite aktivnosti institucija srpske zajednice…No, s druge strane, ohrabruje činjenica da u posljednje vrijeme, uza sve probleme, bilježimo napredak u rješavanju nekih pitanja i zahtjeva hrvatske zajednice u Srbiji. Već u mojim prvim kontaktima osjetio sam pozitivnu volju da ta pitanja ne budu marginalizirana.

* Očekujete li pomak Srbije i Hrvatske u rešavanju pitanja nestalih?

– To je svakako jedno od najosjetljivijih pitanja naših odnosa, s obzirom na humanitarnu dimenziju, ali i na politički aspekt. Na humanitarnoj razini, nitko razborit neće osporiti pravo svake obitelji, oca, majke da utvrdi i sazna istinu, na obje strane. Na institucijama je da im u tomu pomognu…. uostalom, ostaviti taj „dosje“ neriješenim, nakon punih četvrt stoljeća, neizbježno ostavlja traga na ono o čemu smo govorili, o prevladavanju onih „dviju povijesti“. No, nadam se da sam u svojim prvim kontaktima pravilno osjetio da je to pitanje prepoznato kao važna komponenta vanjskopolitičke agende Srbije i u tom pogledu zalagat ću se za dinamiziranje rada na rješavanju tog pitanja.

* Kako je Hrvatska reagovala na pandemiju i šta se očekuje od turističke sezone

– Hrvatska je na mnogim stranama u svijetu prepoznata kao jedna od onih država koje su pravodobnom, osmišljenom i kontinuiranom reakcijom na pandemiju umanjila posljedice. Najvažnija je bilo opredjeljenje za odgovorno, smireno i učinkovito djelovanje institucija i, istodobno, uključivanje građana u cijeli proces, čime se osiguravalo i njihovo odgovorno postupanje, borba s virusom postala je i njihovim „vlasništvom“, što je pokazalo da se može naći prava mjera između brige za sigurnost i održavanja uključivog demokratskog ozračja. Što se pak turizma tiče, Hrvatska će u suočavanju s gospodarskim posljedicama pandemije naići, primjerice, na veći problem nego li Srbija, jer su gospodarstvo i proračunski prihodi u nas više ovisno o turizmu nego li u Srbiji. Mnogo toga će, naravno, ovisiti o razvoju zdravstvene situacije u narednim tjednima, o otvaranju granica, o mogućnostima turističke industrije da se prilagodi „novim normalnostima“… no, vjerujem da će se rješenja naći kroz nastojanja koja je pokrenula moja Vlada, tražeći putove kako da se osigura dolazak turista iz najvažnijih emotivnih zemalja.