„Ove godine je vidljivo guranje pod tepih, nekada veoma promovisanog obeležavanja ‘Oluje'“: Sagovornici Danasa o progonu Srba iz Hrvatske

Uoči 29. godišnjice operacije „Oluja“, Fond za humanitarno pravo pozvao je 2. avgusta vlasti i institucije Srbije da žrtvama omoguće ostvarivanje statusa civilnih žrtava rata i da prestanu sa političkom zloupotrebom sećanja na stradale.

Saopštenje Fonda dolazi dan pre 3. avgusta, za kada su vlasti u Srbiji zakazale održavanje komemorativnog skupa u Loznici, povodom obeležavanja akcije „Oluja“, tokom koje su hrvatske snage počinile zločine nad civilnim stanovništvom srpske nacionalnosti.

„Nijedna žrtva ‘Oluje’ u Srbiji i dalje ne može da ostvari svoja prava jer postojeće zakonsko rešenje, osim što ne zadovoljava potrebe žrtava, diskriminiše žrtve koje su nastradale van teritorije Srbije. To civilne invalide i porodice žrtava lišava finansijske, zdravstvene i psihosocijalne podrške institucija“, stoji u saopštenju FHP.

Kako navode, postojeće zakonsko rešenje iz kruga mogućih korisnika isključuje i nekoliko hiljada izbeglica iz Hrvatske koje su pripadnici MUP-a Srbije prisilno mobilisali 1995. godine.

„Samo 20 odsto njih ostvarilo je pravo na naknadu štete, dok su mnogi ostali bez te mogućnosti zbog administrativnih prepreka i zastare. Stoga tražimo izmenu postojećeg zakonskog okvira i unapređenje položaja civilnih žrtava rata“, prenosi RSE.

Šta je ta „nulta tačka“?

– Veliko je pitanje, za početak, odakle krećemo odnose Srbije i Hrvatske. Šta je ta „nulta tačka“? I kako to da rat koji je počeo 1991. režim u Beogradu, čiji su lideri bili aktivni protagonisti toga rata, kreću upravo od njegovog kraja, od 1995. godine. U najkraćem, istorijski: pre „Oluje“ je bila „Ovčara“, kao jedan od najmonstruoznijih zločina u ratovima 90-ih godina. I nije to samo „Ovčara“, nego varvarsko i gotovo ritualno pretvaranje jednog grada – Vukovara, u prah i pepeo. I nije slučajno da se protagonisti, neki od njih i osuđeni u Hagu, u krugovima ovog režima javno promovišu kao heroji. To je jasna poruka i Hrvatskoj i celom regionu da se od velikodržavnog, zločinačkog projekta nije odustalo. Dakle, nulta tačka bi morao biti početak rata u Hrvatskoj do koga dolazi, kao i do ostalih oružanih sukoba u Jugoslaviji, ne zbog toga što su oni bili neminovni i što je bliske narode neko spolja zavadio. Jugoslovenski ratovi su započeli ne zato što nije bilo mirnog rešenja za razdruživanje Jugoslavije, već zbog toga što je Miloševićeva Srbija, koja je imala svu silu JNA u svojim rukama, odbacila sva postojeća rešenja za mirni razlaz, i domaće i međunarodne inicijative i odabrala ratnu opciju. Računala je na demografsku brojnost i vojnu silu kao dovoljne argumente da u krvi prekroji unutrašnje granice Jugoslavije, koje su i prema jugoslovenskom Ustavu i federalizmu, ali i prema odlukama Badinterove komisije bile – državne granice. Ne granice suverenih država, ali državne, jer su republike bile federalne države. Miloševićeva Srbija, koja je unilateralno i protiv volje svih drugih, srušila princip nepovredivosti granica, kasnije je sama ostala bez svoje južne granice i od tada pokušava da dokaže potrebu poštovanja principa koji je prva srušila 1991. i 1992. godine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini – kaže za Danas istoričar Milivoj Bešlin.

Danas, 33 godine od početka građanskog rata ili agresije na Hrvatsku, napominje te dodaje, „kako ko već interpretira ili 29 godina od završetka, Srbija i Hrvatska su u veoma lošim odnosima“.

– Milošević i Tuđman su se, ipak, do kraja usaglasili oko ustavnih granica RH, ali i oko faktičke podele Bosne i Hercegovine. Dejtonski mir, iako ne tretira granice Hrvatske, suštinski je značio priznavanje granica federalnih država (republika) kao međunarodnih. Obe države su demokratizovane 2000. godine i krenulo se u smeru, delovalo je, dobrosusedstva i prevazilaženja ratnih trauma. Možda je vrhunac bio u vreme predsednikovanja Tadića i Josipovića. A onda su 2012. presvučeni radikali, dakle, protagonisti ratova i diseminatori mržnje iz 1990-ih došli na vlast u Srbiji. Tobože, reformisani i posle naučenih lekcija. Međutim, vrlo brzo će se pokazati da je revizija ishoda ratova i revizija poraza njihova ključna politika. Dakle, stare intencije nacionalističke ideologije ponovo su stupile na glavnu scenu državne politike Srbije – kaže sagovornik Danasa.

Region je to prvi prepoznao, kaže dalje, prvi je bio na udaru te nove revanšističke politike, kako bi rekao Dačić, „drugog poluvremena“.

– Kao i s kraja 80-ih, kada je Milošević pripremao javno mnjenje za ratove, i poslednjih deset godina je u fokusu morbidna zloupotreba žrtava za dnevno-političke svrhe. Radikalizacija javnog mnjenja u Srbiji u poslednjoj deceniji uglavnom je išla kroz antihrvatski narativ, izjednačavanje svakog hrvatskog identiteta sa ustaštvom i proglašavanje svih protivnika naprednjačkog režima za „ustaše“. S druge strane, Plenkovićeva vlada, uglavnom, je odmereno reagovala na sve te provokacije, jer je bila fokusirana u regionu na Bosnu i Hercegovinu i pitanje (ne)ravnopravnosti Hrvata. I tu je srpska politika bila dobar saveznik, kao i uvek. Rezultat toga je i prisnost dvojice populističkih lidera – Dodika i Milanovića – ističe Milivoj Bešlin.

Ipak, dodaje, ove godine je vidljivo guranje pod tepih, nekada veoma promovisanog obeležavanja „Oluje“ u Srbiji.

– Čini se da režim pridaje manje važnosti tome, iako je odabrano mesto (Loznica) jasan znak da je ta manifestacija uvek usmerena samo za unutrašnje, dnevno-političke potrebe. Ove godine da skrene pažnju sa građanskih akcija protiv kopanja litijuma. Nesumnjivo da je na odluku vlasti u Beogradu kako će ove godine obeležiti „Oluju“ uticala i činjenica da je hrvatska vlada veoma uzdrmala političku scenu Crne Gore, u kojoj su Vučićevi lojalisti koji vode aktuelni režim, dobili zabranu ulaska u Hrvatsku, a potencijalno i u čitavu Šengen zonu, kao i neku vrstu političkih sankcija, odnosno, bojkota iz Brisela. Time se Hrvatska, prvi put od promene vlasti u CG i dolaska provučićevih snaga, jasno umešala, isprovocirana jasenovačkom rezolucijom Mandića i Spajića i posredno pokazala zube Vučiću, kažnjavajući njegove igrače. Sve je to nateralo crnogorski državni vrh da prizna da je načinjena velika greška. Iako je takva opomena dozirana i selektivna, njome je zvanični Zagreb, pre svega premijer Plenković, ekonomišiću i svojim ne malim uticajem u Briselu, jasno pokazao Vučiću gde su granice provokacija. I najzad, ovih dana je stigla vest da Hrvatskoj stiže iz SAD najmoćnije oružje u njenoj novijoj istoriji, koje imaju samo tri evropske države, odnosno, samo dve članice EU – Poljska i Rumunija. Time se značajno menja odnos snaga u regionu i to je nešto što će izazvati reakciju u zvaničnom Beogradu i što će uticati na buduće propagandne akcije režima usmerene na provokativno držanje prema susedima – zaključuje Milivoj Bešlin.

Puhovski: Vreme pobede i vreme egzodusa

– Početak kolovoza svakoga je ljeta fiksni termin za dvonacionalno „suočavanje s prošlošću“. Obljetnica „Oluje“ svagda izaziva pogubne medijske oluje s obje strane, zemljopisno kratke, a povijesno mnogo dulje, hrvatsko-srpske – srpsko-hrvatske granice – kaže za Danas Žarko Puhovski, profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Pritom je, dodaje, „prošlost tek oslonac za skokove u sadašnjost, s uvijek istom nakanom – dokazati da „smo (bili) u pravu“. „U to ime, umjesto povijesnih ili suvremenih činjenica recikliraju se – histerije“,  objašnjava sagovornik Danasa.

– Moglo bi se, vjerojatno, pokazati da je kolovoz 1995. doista vrijeme velike hrvatske vojne pobjede i, istovremeno, masovnoga egzodusa srpskoga stanovništva iz Hrvatske, praćenoga ubijanjem stotina civila. Pa je tada doista došlo do etničkoga čišćenja. Prema svemu što znamo uz – indirektnu – suradnju obiju strana (jedan je nacionalizam želio što više teritorije uz što manje srpskoga pučanstva, drugi pak što više izbjeglica da se ošteti međunarodni image Hrvatske kao žrtve – i eventualno skupi ljudstvo za dodatno naseljavanje Kosova) – napominje Puhovski.

U propagandnim histerijama operiše se, kaže dalje, „dakako, s radikalno jednostranim predodžbama“.

– Lako bi ih bilo razotkriti da nije, već unaprijed, postignuto emocionalno vezivanje većine svake „javnosti“ uz „našu“ histerijsku predodžbu. Ona hrvatska slavi, s razlogom, ne uvijek i s ukusom, veliku pobjedu, no u njezinoj je službenoj predstavi ta pobjeda „čista kao suza“. A svi „pokušaji da se upletu neke nevine žrtve služe tek nužno neuspjelim pokušajima prljanja najvećih trenutaka hrvatske povijesti“. Srpska pak histerija, s pravom i podjednako malo ukusa, govori o civilnim žrtvama, a posebice o prognanicima – kojih, gotovo sigurno, nije bilo 250.000 (kao da 120-150000 nije dovoljno strašan podatak), no ne želi spominjati poraz (one koji to spominju smatra izdajicama). Pa je nejasno zašto su zapravo tolike kolone na brzinu napuštale Hrvatsku – smatra naš sagovornik.

Realnost pri svemu tomu uglavnom ne dolazi do reči, dodaje.

– Od toga da rat nije počeo oko Knina, niti hrvatskom ofenzivom, preko toga da je „Republika Srpska Krajina“ na ovome terenu bila usporediva samo s NDH, do toga da je „Oluja“ u osnovi završila zločinački rat. Od toga da je službena Hrvatska tek mucajući priznavala ratne zločine sa svoje strane, i još ih teže procesuirala, do toga da srpska vladajuća strana sebe uopće nije doživljavala kao sudionika toga ratnog zbivanja. Pa sve do toga da privredna razmjena danas izrazito dobro funkcionira, a deseci tisuća turist(kinj)a iz Srbije uživaju na Jadranu – ističe Žarko Puhovski.

Nema tu, na žalost, kaže dalje, ničega neobičnog, pa ni specifičnog, kao što tvrde nacionalizmi naopačke – koji uvek smatraju domaću naciju najgorom.

– Događa se to i u znatno boljim sredinama. No, čak i ako je to nekomu utjeha, lokalna je originalnost čini se, u jednome aspektu ipak na djelu. Na poslijeratnoj srpsko-hrvatskoj, ili hrvatsko-srpskoj fronti kao da je vrijeme izmijenilo pravac, kao da važi obrnuta kronologija. Emocionalna napetost vezana uz ove obljetnice, izgleda, iz godine u godinu raste, a ne opada. Ni, originalnost, eto, nije baš uvijek (susjedima) na diku – zaključuje Žarko Puhovski.