„Pre će se magarac promeniti, nego vlasti Srbije u svom odnosu prema 90-im“: Haris Imamović o odnosima Beograda i Sarajeva

Milatović i Konaković imaju sličnu, skoro istovjetnu političku agendu, čiji je fokus obračun sa dosadašnjim vlastima u Podgorici odnosno Sarajevu – kaže za Danas Haris Imamović, urednik sarajevskog časopisa Sic.

Kako dodaje, dok je „njihov tanatos usmjeren prema Đukanoviću i Izetbegoviću, eros im je usmjeren prema Vučiću, a u slučaju Konakovića i vlastima u Zagrebu“.

– To se, u konačnici, vidjelo i tokom sastanka Konakovića i Vučića, krajem februara u Beogradu, koji je protekao u prijatnoj atmosferi, čini se zato što se nije razgovaralo o najvažnijim pitanjima koja opterećuju odnose. Na neki način, takvu je interpretaciju potvrdio i sam predsjednik Srbije, izjavivši jučer, skoro u sjetnom tonu, da je imao „dobar razgovor sa Konakovićem“, ali da bi „volio da su mogli razgovarati o svemu“ – objašnjava sagovornik Danasa.

Govoreći o aktuelnim odnosima Beograda i Sarajeva, imajući u vidu fokus na „normalizaciji“ odnosa sa Kosovom, Imamović ističe da je Konaković sličan izbor napravio i u Zagrebu, kada je odbio da odgovori na pitanje novinara da li je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu.

– Možda mu se učinilo se da bi gorka pilula haške istine mogla povrijediti osjećaje hrvatske vlade, ako ne i javnosti. Ne mislim da odnosi trebaju ostati napeti, naprotiv – mislim da su stalne stalne tenzije, u dobroj mjeri izmorile ljude kojima je potreban mir i normalna saradnja. Istovremeno, ne vjerujem da će se odnosi popraviti, ako se bude izbjegavalo govoriti o svemu, pa i neugodnim temama, naročito onim koje opterećuju odnose već decenijama – smatra naš sagovornik.

Činilo se da će se odnosi Beograda i Sarajeva popraviti…

Prije sedam-osam godina, nedugo nakon Vučićevog dolaska na vlast, podseća on, činilo se da se odnosi između Srbije i BiH mogu popraviti.

– Razgovaralo se o svemu, pa i o neugodnim temama. Sarajevo je pružilo Vučiću ruku, dalo mu je šansu, iako nije bilo lako. Sjećam se da su mnogi bili ljuti što mu je dopušteno da, „u prljavim cipelama“, uđe u Begovu džamiju, jer nije bio jasan do kraja govoreći o prošlosti, iako je isticao da se ne ponosi svojom prošlošću i govorio da se „samo magarac ne mijenja“ – kaže Imamović.

Nažalost, dodaje, kako je vreme prolazilo, Vučić je bio sve nejasniji.

– Sada se stječe dojam da će se prije magarac promijeniti, nego vlasti Srbije u svom odnosu prema 90-im, koji je obilježen poricanjem istine o genocidu u Srebrenici, te o učešću Srbije u ratu u Bosni, koje je utvrđeno u presudama Haškog tribunala, u predmetima Duško Tadić i Radoslav Brđanin, pa i u predmetu Čelebići, u kojem se sudilo pripadnicima Armije RBiH za zločine nad srpskim logorašima u Konjicu – kaže on.

Na kraju, naglašava naš sagovornik, „Međunarodni sud pravde je u presudi iz 2007, po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije, zaključio da je Haški tribunal koristio odgovarajući kriterij (tzv. test opće kontrole), kada je utvrdio da je Savezna Republika Jugoslavija učestvovala u međunarodnom oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini, vršeći opću kontrolu nad snagama Republike Srpske”.

„Prošlost nije mrtva, nije čak ni prošla“

– Uzgred, jedan je od dokaza je što je Milošević, umjesto rukovodstva bosanskih Srba, parafirao Dejtonski sprazum u Ohaju, a nedugo nakon toga prinudio i njih same da potpišu, jer je upravljao njihovim postupcima. Sve je to davna, skoro irelevantna prošlost, zaključit će možda neko. Sada je na sceni drugi pristup. „Hajde da ne govorimo o prošlosti, okrenimo se budućnosti.“ Čuvena historija ratova u bivšoj Jugoslaviji, koju je Američka obavještajna agencija objavila 2003, počinje mišlju Williama Faulknera: „Prošlost nije mrtva, nije čak ni prošla.“ To, naravno, ne znači da vrijeme ne teče i da je sve isto, već da je, nažalost, njegov protok, bar na ovom podneblju, više u znaku kontinuiteta, nego diskontinuiteta – kaže Haris Imamović.

Govoreći o imovinskim odnosima i definisanju granica, što je trenutno glavni problem dve države, sagovornik Danasa kaže da je „prema presudama Ustavnog suda, država Bosna i Hercegovina je vlasnik državne imovine, a ne entiteti”.

– Također, prema presudama istog suda, hidroelektrane na Drini mogu se graditi samo uz saglasnost državne vlasti, što nije u skladu sa Dodikovom idejom da je Bosna i Hercegovina samo ljuštura, a da su entiteti pravi nosioci državnosti, koji mogu suvereno raspolagati imovinom. Čini se da je to i Vučićeva ideja, jer on uvijek govori da poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, ali nikada suverenitet, koji je, prema njegovom i Dodikovom mišljenju, na entitetima. Nije zgoreg podsjetiti da u svojoj analizi Dejtona iz 1995. godine, Vučić detaljno pobrojava svu imovinu koja će, po njegovom uvjerenju, pripasti Republici Srpskoj, izražavajući nezadvoljstvo što je najveći dio industrijskih kompleksa, saobraćajne infrastrukture, visokoškolskih ustanova, „najbolji dio šuma, rudnika“ i sl. ostao u Federaciji – kaže Imamović.

Zašto Sarajevo neće da bude deo Otvorenog Balkana?

– Uz odnos prema prošlosti i suverenitetu Bosne, treća ključna točka sporenja između Vučića i doskorašnjih vlasti u Sarajevu bilo je i pitanje Otvorenog Balkana. Ne znam kakav će biti odnos novog člana Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića ili ministra Konakovića. Predsjednik Srbije je kazao da ne razumije zašto Sarajevo ne želi biti dio Otvorenog Balkana. Njemu se može mnogo šta prigovoriti, ali ne da nije informisan. Zapravo iskustvo govori da je, po pravilu, natprosječno informisan – kaže Haris Imamović.

Stoga, napominje, „vjerovatno zna da je Bosna i Hercegovina pristala na zajedničko regionalno tržište, još 2020. godine, na samitu Evropska unija – Zapadni Balkan, u Sofiji”.

– Vodeću ulogu u ovoj inicijativi imala je tadašnja njemačka kancelarka Merkel, a nova vlada u Berlinu je nastavila s podrškom njenoj implementaciji, u okviru Berlinskog procesa, u čemu se posebno istaknuo njihov specijalni izaslanik za Zapadni Balkan Manuel Saraazin. Predsjednik Srbije revno ignoriše ovu inicijativu, a naročito činjenicu da Milorad Dodik blokira njenu implementaciju. U Sarajevu vlada nepodijeljena podrška zajedničkom tržištu, u okviru Berlinskog procesa, na osnovu dokumenata potpisanih u Sofiji. Ukoliko je Vučić posvećen regionalnoj ekonomskoj saradnji, možda bi mogao postaviti pitanje – zašto je Dodik blokira – ističe on.

Takođe, kaže Imamović, Bosna i Hercegovina je zainteresovana da postepeno, sektor po sektor, ulazi u zajedničko tržište, kako su to uostalom radile i članice Evropske unije, počevši od uglja i čelika.

– Napraviti single market, bez jasnih pravila i nezavisnih nadzornih organa, bilo bi samoubistvo, ravno svakom drugom samoubistvu, pa i onom počinjenom iz plemenite pobude. Čini se da u cijeloj ovoj priči nije suština u ekonomiji, već u politici. Zajedničko tržište u okviru Berlinskog procesa i Otvoreni Balkan nisu isto, jer bi u prvom bila uključena Evropska unija, a u drugom ne bi. I kada su u pitanju standardi, i kada je u pitanju politička suština projekta. U Berlinskom procesu, lider je Berlin, u Otvorenom Balkanu Beograd (i donekle Tirana). Možda bi u Sarajevu i bilo više povjerenja prema Otvorenom Balkanu, da vlasti u Beogradu poštuju suverenitet Bosne i Hercegovine – zaključuje naš sagovornik.