Profesor Branislav Radulović: Bez suočavanja sa prošlošću stasavaće nove generacije kao sljedbenici vremena zla

Kako dodaje, druga se odnosi na postupanje institucija sistema.

– One su, i pored činjenicu da su 25. i 27. maja 1992. godine, civili hvatani po kućama, sakupljani ispred CB Nerceg Novi i organizovno deportovani i predati srpskoj paravojsci, a zatim ubijeni ili izloženi teškoj torturi, kroz dugo trajanje sudskih postupaka protiv direktnih izvršioca deportacije i njihovim oslobađanjem, omogućile amnestiranje nalogodavaca – ističe Radulović.

Sa našim sagovornikom razgovarali smo povodom je obeležavanje 30 godina od kada je crnogorska policija uhapsila 150 bosanskih izbeglica koje su u Crnoj Gori potražile utočište od rata u BiH i zatim ih deportovala iz Crne Gore, predajući ih direktno u ruke zločincima od kojih su pobegli kako bi se spasili od sigurne smrti.

Izbeglice su potom autobusima prebačene u logor u Foči koji su držale snage bosanskih Srba.

Osamdeset troje ljudi je ubijeno u improvizovanim logorima na području Republike Srpske.

*U martu 2011. godine, Viši sud u Podgorici oslobodio je devet optuženih bivših policajaca i službenika državne bezbednosti za taj zločin. Sud je konstatovao kako krivično delo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva nije moglo da se odnosi na pripadnike crnogorske policije koji su deportovali bosanske izbeglice jer oni navodno nisu bili deo sukobljenih strana u ratu u BiH. Šta to govori o odnosu prema odgovornosti i suočavanju sa prošlošću?

– Dodatno, krajem maja 2013. godine Apelacioni sud je potvrdio oslobađajuće presude. Akcija za ljudska prava (HRA), je u ime majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica, iste godine podnijela predstavku Evropskom sudu za ljudska prava smatrajući da država nije obezbjedila krivičnu pravdu u ovom slučaju. Zločinac, bilo da je direktni izvršilac, nalogodavac ili podstrekač nikada neće htjeti da se suoči za zločinom i sve će uraditi da prikrije svoje aktivnosti. Problem je kada institucije sistema, čija je dužnost da ih procesuiraju, ne utvrde odgovornosti i ne izreknu kaznu. Stoga ne možemo govoriti o učinkovitoj i efektivnoj pravdi, bez obzira na činjenicu da je država platila naknadu štete porodicama žrtava zbog nezakonitog djelovanja policije.

*Tadašnji ministar policije, bio je pozvan da bude svedok protiv jedne grupe policijskih funkcionera uključenih u taj zločin, i tada je rekao je da je to je bila državna akcija, ali da nije bio zločin. Kako Vi to vidite?

– Ova “državna akcija” imala je direktno za posljedicu težak zločin nad civilima koji su tražilil utočište od ratnih zbivanja. Postupanjem pripadnika CB Nerceg Novi oni su organizovano privedeni i predati vojsci Republike Srpske, a zatim ubijeni ili izloženi teškoj torturi. Haški tribunal, u predmetu Milorada Krnojelca, utvrdio je da je logor u Foči, gdje su uglavnom bili deportovani, “imao sva obilježja koncentracionog logora za nesrpsko stanovništvo”. Nazvati to i pravdati “državnom akcijom” samo je zločin više nad žrtvama.

*Postoje tvrdnje da je preminuli bivši policijski inspektor iz Herceg Novog, koji je o tom zločinu javno progovorio, Slobodan Pejović, od strane vlasti okrivljen da je on učestvovao i da je on kao lokalni policajac pustio te ljude u ruke zločincima.

– Slučaj Slobodana Pejovića cijelom slučaju daje dodatan tragičan kontekst. Radi se o čovjeku koji je, nošen osjećajem ljudskosti i činom sopstvene pobune protiv nasilja nad izbjeglicama, javno progovorio o ovom slučaju i dao značajne informacije u cilju rasvjetljavanja zločina. Umjesto da zbog toga bude od države prepoznat kao primjer humanosti i sam je postao žrtva tadašnjeg “državnog sistema”. Stoga smo danas dužni Slobodana Pejovića sa posebnom pažnjom i pijatetom izdvojiti i sačuvati ga od njegovih progonitelja, kako bi njegov čin bio vrijedan uzor za generacije i vremena koje dolaze.

*Činjenica je, takođe, reći će podržavaoci proizašlih posledica iz ova tragedije, da su porodice stradalih izbeglica 2008. godine obeštećene. Kako razumete takav argument?

– Minimiziranje odgovornosti i namjera da se sve svede na „obeštećenje“, dodatno pojačava osjećaj rezgnacije kada je u pitanju ovaj zločin i ostvarenje pravde za stradalnike.

*Kako vidite „transformaciju“ tadašnjih i aktuelnih vlasti od nekoga ko je bio spreman zločin, do danas, kada se ispostavljaju kao zaštitnici od diskriminacije na nacionalnoj osnovi i kao brana nacionalizmu? Da li je to jasvni interes?

– Mnogo je danas ratnohuškača iz devedesetih u javnoj politici i zato je ukupan region zatrovan nacionalizmom, sučeljavanje sa prošlošću se opstruira, a ostvarenje pravde za žrtve pred nacionalnim sudovima uglavnom je onemogućeno ili je selektivno. Činjenica da nije sprovedena lustracija i da su politički akteri uspjeli da „presvuku šinjel“ dovodi do toga da se proizvodi pseudo istorijska verzija čitave postjugoslovenske drame, gdje svako „veliča“ svoje žrtve, a negira sopstene zločine i stradanja drugih. To je sve osim javni interes. U takvom ambijentu stasavaju nove generacije i generišu se novi sljedbenici vremena zla. Inspirisani Karadžićem, Mladićem i ostalim ratnim zločincima, koji se čak izdižu do nivoa (zaštićenog) idola, nemajući svijest o težini zločina i ulozi ovih aktera oni samo produžavaju agoniju ovog prostora, ojačavajući nacionalističke, desničarske i klerofašističke pokrete.

*Najavljeno je da će ministar policije i direktor Uprave policije učestvovati po prvi put na obeležavanju 30 godina deportacije. Šta to govori o odnosima novih vlasti prema prošlosti?

– Treba pozdraviti promjenu obrasca ponašanja novih nosioca javnih ovlašćenja, ali ona se ne smije zaustaviti samo na manifestacionom nivou. Do danas nijesu prihvaćene inicijative civilnog sektora i mirnovnih organizacija da se žrtvama deportacije podigne spomenik, da se zvanično proglasi dan sjećanja i porodicama preminulih uputi javno (državno odgovorno) izvinjenje zbog ovog ratnog zločina.

*Kako ukupno ponašanje današnjih vlasti u Srbiji, može uticati na suočavanjem sa ovim ali i svim drugim zločinima?

– Srbija iz vremena Slobodana Miloševića bila je inspirator i njene paraformacije direktni izvršioci teških zločina u vrijeme ratnih sukoba, a na današnjoj Srbiji je da se na pravi način ponose sa tim teretom, ne samo na polju procesuiranja i presuđenja ovih slučajeva, već primarno na vrijednosnom odnosu prema tom periodu. Kada je u pitanju odnos zvaničnog Beograda prema Crnoj Gori ni danas se, po uzoru na neke stare obrasce, on bitnije ne mijenja. Potreba da se jačaju „srpske snage u Crnoj Gori“, što direktnim finansiranjem, što posrednim djelovanjem i miješanjem u političke procese, dodatno ometa civilni i građanski sektor u borbi da se crnogorsko društvo snažnije i jasnije suoči sa čitavim setom pitanja koje su donijele tragične devedesete.

*Strahujete li od novog rata među državama bivše Jugoslavije, pre svega, opet, nažalost, u Bosni?

– Oružani sukobi na Balkanu, na način i u razmjerama poput onih iz perioda 1991-1995. godina, zasigurno da nijesu izvjesna opcija. Ne zato što nema za to potencijala u generisanim politikama ili zaostalim strukturama iz tog perioda, već primarno zbog međunarodnog faktora i potrebe EU da na svojim granicama ima “mirne” susjede.

Da ovaj prostor prestane ne živi na ratnoj logici “ćeraćemo se još”

*Koliki na povećani rizik od novih sukoba u regionu ima ruski uticaj i kako komentarišete promenu retorike i skorašnjeg političkog narativa u Srbiji u odnosu na Rusiju, gde je uočena jasna medijska priprema za uvođenje sankcija Rusiji?

– Tu vrstu rizika ne treba niti u jednom trenutku podcjeniti. Tim prije što Rusija proizvodnjom ili postrekavanjem problema na Balkanu putem svojih medijskih, političkih i interesnih instalacija, može pokazati EU snagu svog “malignog” uticaja i moć da konflikt iz svog dvorišta preseli u dvorište EU. Međutim, izrazita prisutnost EU i američke administracije trenutno na Zapadnom Balkanu pokazuje da se ta opasnost prepoznaje i vrlo ciljano neutrališe. Srbija je očit primjer što će se najočitije reflektovati kroz budući sastav Vlade. Nažalost, činjenica da se proces EU integracija odvija po principu “vruće – hladno” i, makar na primjeru Crne Gore, traju isuviše dugo smanjuje u stanovništvu “eu optimizam” i stvara prostor da se generišu druge opcije.
Stoga treba upozoriti da nije dobro ako se Brisel zadovolji činjenicom da je obezbjeđeno “zamrzavanje sukoba” i pacifikacija regiona već bi trebalo učiniti efektivan napor da se kompletan region u dogledno vrijeme suštinski integriše u EU. Suočavanje sa zločinima, bez obzira na naciju i vjeru žrtve ili počinioca, tada bi bilo izvjesnije, što je preduslov da ovaj prostori prestane ne živi na deklarisanoj ratnoj logici “ćeraćemo se još.”