Iskre retko pale vatru: Da li protesti u regionu donose rezultate?

Crna Gora: Najveći protest u septembru 2021. godine

Počelo je sa protestima studenata, dosta brojnim, a vrlo zanimljivim i kreativnim okupljanjima, koji su uhvatili pažnju široke javnosti, a neki od tih studenata su kasnije bili politički aktivni. No, nisu proizveli tu vrstu političkih lidera kao oni krajem osamdesetih kada su na javnu scenu stigli Milo i Aco Đukanović, Momir Bulatović, Milica Pejanović Đurišić, LJubiša Stanković, Srđan Darmanović…

Protesti nisu stali, glavnu riječ je preuzela Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) i slogan protest je bio „Vrijeme je“. Glavne mete protesta su bili režim Mila Đukanovića i vlada koju je tada vodio Igor Lukšić. Neposredan povod bilo je uvođenje tzv. taksi ,,euro po euro“.

Nakon toga su se protesti organizovali sporadično, ali je bilo zanimljivih momenata, a svakako jedan od najutentičnijih protesta je bio onaj u Beranselu, gdje su građani dugo „ratovali“ sa lokalnim vlastima jer se smeće odlagalo kod lokalnog izvora i ti protesti, predvođeni američkim državljaninom Jovanom Lončarom, stizali i su do zgrade Skupštine, a na njima su se pojavljivali tada mladi političari poput današnjeg premijera Dritana Abazovića.

Činilo se da veliki potencijal imaju protesti koji su se pokrenuli nakon predsjedničkih izbora 2013. koji se i dan-danas komentarišu kao jedna od presudnih tačaka u političkom putu DPS-a, a koje je dobar dio javnosti doživio kao pokazatelj da ta partija nije spremna da prepusti vlast, ili dio vlasti, ni umjerenom kandidatu kao što je Miodrag Lekić. No, ti su se protesti završilii na velikim najavama.

Jedan od zanimljivih protesta, koji se završio sukobom policije i okupljenih je bio početkom 2014. kao znak podrške velikim protestima u BiH. Nakon što je dio okupljenih napao policiju kamenicama, a snage bezbjednosti odgovorile suzavcem, dio okupljenih je sjeo na ulicu i blokirao saobraćaj. Policija ih je uhapsila, a koliko je crnogorska političko-društvena scena bila tada drugačija govori činjenica da je tada uhapšen sadašnji poslanik i lider Prave Crne Gore Marko Milačić, koji je tada bio novinar, i sadašnji profesor Fakulteta za crnogorski jezik i knjževnost Boban Batrićević.

Skoro 10 godina kasnije, Batrićević je jedan od najglasnijih oponenata sadašnje vlasti, a Milačić dio te iste vlasti.

Demokratski front je 2015. počeo proteste ispred Skupštine i organizovao „šatorsko naselje“. Na samom izdisaju tih protesta, tadašnja vlast je odlučila da ih nasilno razbije, što je izazvalo široku reakciju javnosti koja se, uglavnom preko društvenih mreža, organizovala i uputila apel koji je potpisao veliki broj intelektualaca, aktivista, građana…

To je dovelo do masovnih okupljanja, iako je proteste tada i dalje formalno organizovao DF, a sve se završilo 24. oktobra 2015. kada je jedna, nikada otkrivena grupa, gađala policiju molotovljevim koktelima, nakon čega je uslijedio opšti haos, uključujući brutalno prebijanje Miodraga Martinovića, kojeg je tuklo više od deset policajaca.

Ti protesti su, pak, doveli do političkog dijaloga koji je rezultirao formiranjem takozvane „vlade izbornog povjerenja“ koja je spremila izbore 2016. godine. Protestovalo se i narednih godina, ali ne naročito masovno, sve do 2019. kada su počeli protesti građana u Baru zbog toga što je lokalna vlast rano ujutru posjekla na desetine čempresa zbog gradnje vrtića, iako su se tome građani mjesecima protivili. Uslijedila su okupljanja na kojima je nerijetko dolazilo do intervencija policije, a lokalna vlast je samo ćutala.

Ubrzo je grupa građanskih aktivista iz više crnogorskih gradova organizovala masovne proteste „Odupri se“, koji su doveli do toga da je opozicija potpisala da neće ići sa DPS-om i da će bojkotovati izbore, što nije dugo potrajalo. Protesti u Baru su rezultirali vanrednim obraćanjem premijera Duška Markovića, koji je kazao da odustaju od projekta i da će vratiti park u pređašnje stanje. Ta je pobjeda i okidač za seriju ekoloških protesta sa sličnim efektima.

Najmasovniji protesti su bili oni u organizaciji Srpske pravoslavne crkve, poznati kao protestne litije koji su organizovani u većini crnogorskih gradova, a vremenom prerasli u opšti građanski bunt i nose dobre zasluge za smjenu DPS vlasti u avgustu 2020. Pogrešno bi bilo ne pomenuti velike proteste u Budvi zbog nasilne promjene vlasti u toj opštini, ali i okupljanja podrške u više gradova gdje su građani redovno hapšeni. Nakon promjene vlasti je organizovan veliki „patriotski protest“ u Podgorici pa serija manjih zbog odluka Vlade Zdravka Krivokapića.

Najveći i najznačajniji protest te vrste je bio početkom septembra 2021. kada su okupljeni građani na Cetinju protestovali zbog ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u tom gradu. Uslijedili su sati neizvjesnosti, policija je ispalila velike količine suzavca i akcija je čak dobila i pohvale međunarodnih partnera.

Posljednji veći protesti su organizovani krajem 2022. godine pod sloganom „Ima nas“ na kojima su traženi vanredni izbori, ali su i oni brzo utihnuli. Iako je tada rečeno da protest organizuje više struktura, a da ih opozicija samo podržava, Viber grupa „Ima nas“ je i dalje aktivna sa hiljadama članova i na njoj se, skoro pa ekskluzivno, distriburira propagandni sadržaj Demokratske partije socijalista.

Srbija: Već viđeno, ali ne ovako masovno

„Ja ko luda idem sa mitinga na miting zbog njih, a oni obojica sami našli posao!“ Ovako je pre nekoliko godina jedna majka dva odrasla sina objasnila svoju penzionersku miting turneju kojom je za dve-tri godine sa Srpskom naprednom stranom srpskog predsednika Aleksandra Vučića „obišla“ celu Srbiju, čašćavana povremeno dnevnicom, obaveznim sendvičem i flašicom vode. Malo se toga promenilo u međuvremenu.

Novi miting je zakazan posle prvog masovnog skupa „Srbija protiv nasilja“, održanog 8. maja kao reakcija na dva masovna ubistva početkom meseca u beogradskoj OŠ „Vladimir Ribnikar“ i šumadijskim selima Duboni i Malom Orašju u kojima je stradalo 18 dece i mladih ljudi.

Nezapamćeno teški zločini u Srbiji izazvali su spontanu reakciju građana prezasićenih dugo negovanom atmosferom straha i nasilja. Dve su novine u masovnim okupljanjima; izuzetno veliki procenat mladih ljudi, koji su već dugo apolitični, te odavno zaboravljena „simbioza“ političara i građana. To korespondira, s jedne strane, sa žestokom kampanjom protiv opozicije koja se sprovodi putem formalnih prorežimskih medija čitavu deceniju, a s druge bujanjem prevashodno zelenih protesta protesta.

No, činjenica da su lideri nekoliko opozicionih stranaka preuzeli na sebe formalnu organizaciju, ali i eventualne pravne posledice, u dobroj meri vratila je poljuljano poverenje u opoziciju. No, ne skroz, jer se za sada primetna uzdržanost demonstranata može ubrzo okruniti pošto postaje sve jasniji rascep između dve Srbije – vučićevske i one koja mu oponira – a raste i nestrpljenje građana da se što pre promeni vlast, a sa njom i stanje u društvu.

Mitingom na proteste nije nikakva novina u Srbiji; onih dana evociraju se uspomene na višemesečne proteste koalicije Zajedno u zimu ’96/97. nakon dramatične izborne krađe i kontramiting koji je 24. decembra 1996. organizovao Slobodan Milošević. Tada je stradalo dvoje ljudi, premda su vođe građanskog protesta Zoran Đinđić, Vuk Drašković i Vesna Pešić desetine hiljada građana odveli u šetnju delom grada gde nisu bili takođe brojni „kontramitingaši“.

Taj scenario, direktan sudar, izbegnut je jer su organizatori iz opozicije novi protest „Srbija protiv nasilja“ zakazali za subotu.

U međuvremenu, na početku izrečeni zahtevi delimično su ispunjeni – početak skupštinske rasprave rasprave o bezbednosti – na sednici zakazanoj na zahtev opozicije – pretvorio se u brutalan obračun vlasti sa opozicionim poslanicima i medijima, pa se proširio na umetnike koji aktivno podržavaju proteste.

U besprizornosti prednjače premijerka Ana Brnabić i predsednik parlementa Vladimir Orlić, a predsednik koristi svoje omiljene kanale da se do kraja razjasni podela na „oni“ i „mi“. „Oni“ – na ulici – hoće Majdan, njegovu glavu, vlast bez izbora, a „mi“ nudimo jedinstvo (?) i nadu. Već viđen scenario pod upravljačkom palicom Miloševića. Koji je verovao da nikada neće pasti.

Vučića, poučenog tim iskustvom, protesti i te kako žuljaju, jer je koliko pre godinu i po dana, posle nekoliko blokada auto-puta i mosta Gazela, poklekao pred protivnicima iskopavanja litijuma, a po procenama i vlasti i opozicije, tada se bunilo desetak puta manje ljudi nego sada. Ipak, vlast, svesno ili zaslepljena sopstvenim resursima i namerama, čika i opoziciju i građane, bukvalno blokirajući celu zemlju i dovlačeći i one koji hoće i one koji neće na kontramiting.

Uprkos svemu, najmlađi opozicioni lider Pavle Grbović veruje da je sa svakim protestom – ali i gafom vlasti koji se umnožavaju iz dana u dan – sve realnije ispunjavanje zahteva. „To se vidi i po reakciji vlasti; oni će jednostavno morati da popuste ukoliko pritisak bude dovoljno jak i dovoljno dugotrajan. Ne smemo da odustanemo i ne smemo da se razočaramo što nešto nije rešeno u jednom danu“, kaže Grbović.

Hrvatska: Protesti prolaze na tzv. seksi teme

Što je manji povod, to je veća šansa da u Hrvatskoj dođe do ozbiljnog prosvjeda. Tvrdi to politički analitičar profesor Žarko Puhovski. Na primjer, za tri stabla u Varšavskoj ulici, pola Zagreba je mjesecima bilo na nogama i iz njega je nastao jaki politički pokret. Nadalje, iz tzv. borbe za 0,07 posto državnog proračuna nastao je urbano-legendarni pokret plenumaša na Filozofskom fakultetu.

Nije se, dakle, radilo o nekoj ozbiljnijoj reformi obrazovanja niti ozbiljnijem zadiranju u generalni urbanistički plan. Kad je sindikat u nekoliko navrata pokušao za Prvi svibnja organizirati okupljanje povodom teškog položaja radništva, posebno onih koji imaju ugovore na određeno, dogodilo im se da im na Trg bana Jelačića dođe svega 500 ljudi.

Kad se radi o histeriziranim temama poput cijepljenja, nema problema skupiti ljude, ili kad se radilo o potpuno nesuvisloj priči o navodnoj reformi školstva s Borisom Jokićem i skupilo nekoliko desetaka tisuća ljudi. A da postavite pitanje hoćete li prosvjedovati protiv katastrofalnog materijalnog stanja škola, ne biste dobili ni 300 ljudi.

„Prolaze tzv. seksi teme koje motiviraju ljude, a nisu nužno važne za društvo“, sumira Puhovski.

Najmasovniji prosvjed u Hrvatskoj bio je onaj 21. studenoga 1996. na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, gdje se okupilo oko 120.000 građana koji su došli dati podršku Radiju 101 koji je ostao bez koncesije. Vijeće za telekomunikacije koncesiju da je dalo radiju Globus 101, a kad su zaposlenici rekli da neće odustati bez borbe, dobili su neviđenu potporu jer su prvi put od osamostaljenja građani Hrvatske masovno izrazili nezadovoljstvo. I posljednji put.

Od masovnijih prosvjeda pamti se i onaj prosvjetarski u studenom 2019. Povod je bila tvrdoglavost Vlade koja nije popuštala Sindikatu hrvatskih učitelja i Nezavisnom sindikatu zaposlenih u srednjim školama, koji su zatražili povećanje koeficijenta složenosti poslova za prosječnih 6,11 posto. Pokrenut je cirkularni štrajk koji je trajao više od mjesec dana, a na Trgu bana Jelačića okupilo se nekoliko tisuća nezadovoljnih nastavnika.

„Nijedan radnik ne može se sam izboriti za bolji status, ali organizirani u sindikate te zajedništvom i aktivizmom svih članova sindikata možemo učiniti čuda“, likovali su predstavnici sindikata.

Pamti se i braniteljski prosvjed u Savskoj 66 od 2014. do 2016. ispred Ministarstva branitelja. Bilo je to vrijeme kad je koalicijska vlada u Vukovaru pokušala postaviti dvojezične ploče, a povorka predvođena veteranskim udrugama zapriječila je put članovima Vlade u koloni u Vukovaru. Prosvjed je u Zagrebu počeo kad su dva mjeseca prije predsjedničkih izbora branitelji podigli šator koji je na tom mjestu stajao preko 550 dana.

Tražile su se ostavke ministra branitelja Predraga Matića, zamjenice Vesne Nađ i savjetnika Bojana Glavaševića, kojem su zamjerili da je izjednačio žrtve i agresore. Pojavili su se i protuprosvjednici okupljeni pod imenom Occupy Croatia. Viđene su i plinske boce, a prosvjednici su prenoćili u crkvi Svetoga Marka.

Prošle godine su se u nekoliko gradova održali prosvjedi protiv uništavanja javnog zdravstva i zanemarivanja zdravlja žena, u znak solidarnosti sa ženama kojima je uskraćeno pravo na abortus. U svibnju 2022. prosvjedovalo se zbog toga u Zagrebu, Puli, Rijeci, Sisku, Splitu, Šibeniku, Osijeku, Zadru…

Prosvjedovali su i liječnici, za spas hrvatskog zdravstva. Studentski prosvjedi u Hrvatskoj su rijetki, a najviše se pamti onaj 2009, kad su tražili i besplatno i svima dostupno obrazovanje. Bunili su se i kad nisu bili zadovoljni kvalitetom hrane. Poljoprivrednici su traktorima blokirali ceste…

No, ništa masovnije.

„Postoji među ljudima uvjerenje da se ništa bitno zapravo ne može promijeniti. Kod nas ne postoje ozbiljne organizacije koje bi same sebe shvaćale kao potencijalne predvodnike prosvjeda, osim možda Radničke fronte koja je mala i slaba. Drugo su pitanja tzv. nacionalne provinijencije.

Domovinski pokret je uveo teme koje se ne mogu riješiti prosvjedima, kao na primjer povrat dokumentacije o nestalima koja se traži od Srbije. To se ne može riješiti okupljanjem 30 ili 50.000 ljudi u Vukovaru, što svatko razuman zna, ali to je tema na kojoj se može radikalizirati.

To su idealne teme, nerješive i bolne, s kojima se povremeno može manipulirati“, zaključuje Puhovski i dodaje da se u Hrvatskoj zbog ekonomskih tema ne prosvjeduje jer je situacija takva da važi ono pravilo koje se obično spominje u opisima Francuske revolucije – nema velikih reakcija kad je najlošije jer su ljudi paralizirani brigom za preživljavanje.

Politička analitičarka Ankica Mamić kaže da u Hrvatskoj veći i „ozbiljniji“ prosvjed nije viđen od podrške Radiju 101 prije 27 godina: „Neće se prosvjedovati zbog skupe hrane i životnih troškova. Možemo govoriti o inflaciji i da srednji sloj polako tone, ali realno u Hrvatskoj se još uvijek dobro živi. Gotovo svi smo vlasnici nekretnina u kojima živimo, i u europskim razmjerima je to izuzetno velik postotak.

Dio Hrvatske koji živi od turizma, ne samo na obali, krpa kućne proračune i dovodi do toga da nemamo izrazito siromašne ljude. Prava socijala pak je u velikoj mjeri ovisna o državi i ona nije bazen za stvarne prosvjede. Kao narod nismo pretjerano skloni prosvjedima.“

BiH: Populisti stvaraju nepovjerenje

Najsnažnija pobuna u poslijeratnoj BiH dogodila se 2018. godine u Banjoj Luci kada su na Trgu Krajine svakodnevno održavani protesti zbog ubistva Davida Dragičevića. Ali, protesti su nakon izbora ugušeni, pokret „Pravda za Davida“ je razbijen, a Davidovo ubistvo je i dalje nerasvijetljeno.

Protesti se već sedmicama održavaju i u Francuskoj, Španiji, NJemačkoj, Srbiji, ali čini se da u BiH ne postoji ama baš nijedna jedina stvar – ni svakodnevno poskupljenje osnovnih životnih namirnica, goriva i struje – koja bi građane izvela na ulice. Svi do sada održani protesti bili tu tek polupolitički obračuni svih sa svima. I kada bi bili održani, građanski protesti ne bi imali snagu koja bi donijela promjene.

Komunikolog i novinar Mladen Bubonjić kaže da je za proteste potreban društveno-politički momentum. Daleko od toga da kod nas ne postoje razlozi za građanski bunt, ali zbog više razloga se on ne dešava:

„Prije svega, za građanski neposluh i bunt je potrebna građanska svijest, što naše društvo još nije dostiglo u dovoljnoj mjeri da kada se i dese protesti, kojih jeste bilo, oni su ipak najčešće politički vođeni, da li od strane opozicije ili od strane vlasti, što je inače društveno-politički paradoks da vladajući protestuju, što možemo vidjeti i u Srbiji.“

Vlast, dodaje on, godinama uspješno obesmišljava politički, ali i društveni život stvarajući ogromnu bazu apatičnih građana koje je teško motivisati i pokrenuti na proteste. Pored toga, opozicija, kojoj je u neku ruku politički prirodno da protestuje, više puta je zloupotrijebila, ne samo građanski bunt, nego i ljudske tragedije, tako da građani i u njih imaju sve manje povjerenja.

„Trenutno dominira fenomen krize povjerenja i to ne samo kod nas. Populisti i uslovno rečeno mediji bliski njima uspješno stvaraju atmosferu nepovjerenja.

NJima nije cilj da građane/potencijalne glasače ubijede u nešto, nego da ih dovedu do toga da sumnjaju u sve. U takvoj atmosferi zaista je teško animirati građane da se pobune. Bojim se da će trend ‘kuvane žabe’ još dugo biti prisutan u našem društvu, prijeteći da postane opšte mjesto“, smatra Bubonjić.

Podgoričke Vijesti, sarajevsko Oslobođenje, zagrebački Večernji list i Danas objavljivaće u narednom periodu zajedničke tekstove nastale u produkciji ove četiri redakcije. Osnovna ideja je da se čitaocima ponudi kompletna regionalna slika, sa svim sličnostima i razlikama, najvažnijih pitanja koja se prelamaju u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. Novinari će obrađivati najaktuelnije teme koje su prisutne u praksi naših država i predstaviti načine pristupa, odnosa i rešavanja konkretnih problema u svakoj sredini.