Vučić treba da kaže da ne podržava Dodika

* Ukoliko se u narednom periodu postigne dogovor o principima za formiranje ZSO, da li će to biti dovoljno za otvaranje poglavlja ili se čeka ceo paket?

– Imam utisak da je okvirni dogovor o ZSO taj dio što koči sporazum o celom paketu. Taj paket bi sigurno bio dovoljan za otvaranje poglavlja. Čini se da je u ovome trenutku jako upitno da li će uopšte doći do još jednog sastanka u Briselu prije dolaska kancelarke u Beograd. Ali kao što sam već rekao – u slučaju dogovora Njemačka vlada će sigurno dati zeleno svetlo.

* Nemački parlament je pre par godina usvojio dokument koji je svojevrsni „pregovarački okvir“ za Srbiju. Hoće li se Bundestag držati usvojenog ili su moguća odstupanja?

– Ne bih rekao da je to svojevrsni okvir – formalni pregovarački okvir postoji, a on ide puno dalje nego deklaracija Bundestaga. Ako bude dogovora o paketu, čime bi se otvorio put do implementacije najvećeg dela preostalih obaveza iz Briselskog sporazuma, ni Bundestag neće blokirati Srbiju. To se već vidjelo prilikom odluke Njemačke iz decembra 2013. da podrži otvaranje pregovora sa Srbijom iako je tražena potpuna implementacija Briselskog sporazuma bila daleko od ispunjenja.

* U toj deklaraciji se navodi i otvaranje mosta u Kosovskoj Mitrovici, a srpski zvaničnici se pitaju otkud ta tema na stolu u Briselu. Kako to komentarišete?

– Problem takozvanog Mosta mira napravljen je posle Briselskog sporazuma iz ko zna kojih razloga, ali uz podršku zvaničnika Vlade Srbije, pa se niko sad ne može žaliti da je uveden „novi uslov“.

* Da li se normalizacija odnosa Beograda i Prištine može svesti samo na ono što je napisano u Briselskom sporazumu? Ili u nju ulazi i sve ono što Nemačka i ostale zemlje pod normalizacijom podrazumevaju (poput uklanjanja Parka mira), a u Srbiji se to obično naziva novim uslovima?

– Briselski sporazum je samo bio „prvi sporazum o normalizaciji odnosa“, dok cijelokupni paket uslova Njemačke i ostalih se odnosi na potpunu normalizaciju prije ulaska Srbije u EU, što znači priznavanje, u nekoj formalnoj formi, realnosti postojanja Kosova kao države. To je sadržano u pregovaračkom okviru EU koji ništa drugo ne znači nego da u pristupnom procesu, kroz svih 35 poglavlja, de facto se izreže teritorija Kosova iz države Srbije i njenih institucija. Vlada Srbije je prihvatila taj put, ali pošto je celu 2014. implementacija sporazuma bila blokirana, vidjeli smo vraćanje na poznati spin tipa „statusno neutralno“ i „novih uslova“. To međutim ne spašava Beograd od suočavanja sa suštinom.

* Kako ocenjujete ponašanje Srbije u odnosu na britanski predlog rezolucije u UN o Srebrenici?

– Kao očekivano kompromisno rješenje između starih nacionalističkih uvjerenja Vučića i Nikolića iz devedesetih godina, te savremene političke orijentacije ka EU-integraciji. Ima određena, tužna, ironija u tome što je londonska vlada u samom nacrtu Britanske rezolucije već unaprijed napravila kompromis ka Beogradu i Banjaluci. Tekst najvećim dijelom već predstavlja depolitizaciju, tj. potpunu relativizaciju ratnih zločina i genocida u Srebrenici te političke odgovornosti, sem u jednom jedinom dijelu – u insistiranju na pojmu genocida kao pravnoj kategoriji. No pokazalo se ono očekivano – da i Vučić i Nikolić kao i najveći dio društva u Srbiji i u Republici Srpskoj (kao i u široj regiji) i dalje „genocid“ isključivo razumijevaju kao ideološku, ne pravnu kategoriju. Da ironija bude veća – ta ideološka percepcija „genocida“ se razvila u socijalističkom sistemu Jugoslavije.

* Verujete li da Srbija i Rusija nisu postigle dogovor o kontrauslugama u vezi s rezolucijom u UN?

– Vjerujem da Beograd nije ozbiljno ni tražio dogovor jer bi se time pozicionirao protiv EU i SAD.

* Treba li premijer Srbije da ode u Srebrenicu i zašto?

– Treba da ide, makar da se suoči sa rezultatima politike koju je i sam svojevremeno zastupao. Očigledno sa ovim premijerom „pomirenje“ i normalizacija odnosa sa BiH je moguća samo po cijenu relativizacije zločina i odgovornosti iz devedesetih godina. Nek tako bude. Čini mi se da je daleko veći problem što to vuče sa sobom nejasnu politiku prema Republici Srpskoj.

* Kako ocenjujete odnose Srbije i Republike Srpske?

– Kao odnos Srbije i sjevera Kosova prije izbijanja nasilnog konflikta u ljeto 2011. – dugoročno neizdrživo stanje bez političke volje Beograda da se nešto mijenja dok ne pukne na terenu i nametne promenu politike.

* Šta bi Beograd morao da učini da bi se distancirao od RS? Mislite li da je premijer Srbije spreman na to?

 – Premijer Vučić bi trebao da jasno i javno kaže da ne podržava politiku režima Milorada Dodika koja podrazumeva prijetnju secesijom te stalno podrivanje ustavnog poretka BiH. To bi otvorilo put da Srbi u BiH dobiju političke predstavnike koji će im omogućiti da vode normalan, pristojan život. To bi otvorilo put ka procesu dogovora građana i naroda BiH, uz pomoć međunarodne zajednice, do dogovora o novom ustavno-institucionalnom uređenju države koji će zadovoljiti potrebe svih građana, te poštivati postojanje kolektivnih strahova. Kao zamjenu onom Dejtonskom za koje se svi, uključujući Beograd lažu da je prije 20 godina bilo zamišljen kao trajan ustav jedne funkcionalne, prosperitetne države.

Farsa Beograda o neslanju ambasadora u Berlin

* U Srbiju je kao novi ambasador Nemačke došao Aksel Ditman. Šta njegovo pozicioniranje u Beogradu znači kada je reč o odnosu Nemačke prema Srbiji?

– Ambasador Dittmann od 2011. vodi odjeljenje za osnovna pitanja EU u MSP, uz to poznaje region, posebno Kosovo. Mislim da to samo po sebi govori o značaju koji Berlin pridaje odnosima sa Srbijom. Nadam se da će i Beograd uskoro završiti onu farsu neslanja ambasadora u Berlin, koja eto već traje pune dvije godine.