Zajednica južnih Slovena ostaje jedino u sećanjima

Jesu li razgovori i svako pitanje o bilo kakvoj obnovi Jugoslavije za dosta njenih bivših stanovnika iznenađujući, da li to mnoge razdražuje i ljuti ili se to definitivno smatra neumsenim razgovorima i pitanjima? Dilemu je na tribini FP i GDF postavio profesor i potpredsednik GDF Rade Veljanovski, navodeći da to „posle svega što se dogodilo“ više ne može da bude deo javnog diskursa, uz napomenu da nije malo onih „koji jedva čekaju da se takvo pitanje postavi i da kod njih zatrepere uspomene na veći deo života provedenog u bivšoj državi ili im se obnovi sećanje na ono što je, po nekim pokazateljima, bilo bolje nego danas“.

 Veljanovski je, najavljujući goste, Hrvoja Klasića, povijesničara iz Zagreba i njegovog novosadskog kolegu Milivoja Bešlina rekao da će ih s tim upitom verovatno „dovesti u neugodnu situaciju“ i zapitao da li je „nešto moguće u budućnosti“, s obzirom da su se pojmovi „južni Sloveni“, „jugoslovenstvo“ i „Jugoslavija“ pominjali ceo vek, da je ta zajednička zemlja trajala sedamdeset i nešto više godina, a da je skoro tri decenije nema. Želja južnoslovenskih naroda za oslobođenjem i ujedinjenjem nije uvek bila „ujednačeno artikulisana“, kazao je Veljanovski i naglasio da je prvi dokument „protiv Austro-Ugarske a za zajedništvo sa Srbijom usvojila organizacija „Hrvatska straža“, leta 1914. godine u Buenos Aeresu.

 Različita sećanja

 Klasić je za korigovanje naslova i pita – da li je Jugoslavija moguća? „Ovdje smo nešto čuli i o uspomenama, lijepo je imati uspomene, ali kao povijesničari, kao znanstvenici, uzimamo u obzir uspomene, ali treba da uzimamo i neke druge stvari, i uspomene onih koji nemaju baš lijepo sjećanje. Po meni, Jugoslavija ne bi smjela postati dogma, svakako ne bi trebala postati stigma i, ključno, ne bi trebala biti tabu“. 

 „Ako govorimo o Jugoslaviji moramo krenuti od toga da je ona bila emancipatorski projekat za sve njene narode i da su oni, više u drugoj nego u prvoj Jugoslaviji, došli do svoje slobode. Na koji način je ona ograničavana to su kontroverze, ali osim što je bila emancipatorska bila je i antikolonijalna zemlja prilikom nastanka i ono što je istoričarka Latinka Perović rekla ‘naša prva Evropa’. Sve ono čemu nas danas uče (mogućnost življenja sa drugima) imali smo u Drugoj Jugoslaviji“, mišljenja je Milivoj Bešlin.

 Govoreći o bliskosti ovih naroda, Bešlin napominje da govore istim, „četvoroimenim jezikom“, da im prevodilac nije potreban. „Osim jezika delimo zajedničku istoriju. Ona je i dobra i loša, na nama istoričarima je da, objektivno posmatrajući tu zajedničku istoriju, izvučemo mnogo više pozitivnih i stvari koje se odnose na saradnju ovih naroda. Volim da kažem da delimo i našeg najvećeg književnika modernog doba, Ivu Andrića, delimo i najvećeg naučnika i pronalazača, Nikolu Teslu i našeg najvećeg državnika modernog doba – Josipa Broza Tita“.    

 Paralelni svemiri

 „Nacionalizam je najveća rak-rana koja i dalje traje na prostoru danas neovisnih država bivše Jugoslavije“, tvrdi Klasić. Hiljadudevetstočertdesetpete imeli ste bratoubilački rat, Hrvati su klali Srbe, Srbi su klali Hrvate, Bošnjake, Albance… Krajem II svjetskog rata Zagreb je postao glavni grad ove socijalističke republike, ali ljudi iz Banije, Like, Dalmacije i Korduna… nisu imali baš puno povjerenja prema tom Zagrebu iz kojeg su stizale zapovjedi o odlasku u logore, ubijanja… I ljudi iz Zagreba su odlazili u Liku recimo i obnavljali kuće da se to na neki način ‘izliječilo’. E, sad, bratsvo i jedinstvo je zaživjelo među mnogim ljudima. Potječem ih čisto hrvatske obitelji u kojoj niko nikad nije postavljao pitanje da li su nam prijatelji, cure, dečki, Srbi, Bošnjaci, ko god. Ali, devedesetih godina sam shvatio da smo mi ipak živjeli u paralelnim svemirima. Ja sam iz Siska i oko mene su na Baniji sela i hrvatska i srpska. Išli smo u školu, na posao, ali kada je došlo do zabava seoskih recimo, rođendani i vjenčanja, tu se već pazilo i to mi je bio šok. Nacionalizmi su ovdje gurani pod tepih i trebala je iskra koja će zapaliti i razbuktati. Nisu nas ni Njemci, ni Amerikanci, ni Rusi, niti Francizi posvađali, niti su oni dolazili ovdje i palili sela po Bosni i Hrvatskoj, ili Kosovu! To smo mi napravili!“ 

 Često to uspoređujem sa Francuskom i Njemačkom. Godine 1945. završio se treći veliki rat između Francuza i Njemaca. Milijuni su izginuli, zemlje porušene, ali pedesetih godina Francuzi i Njemci pružaju ruke jedni drugima… Deset godina kasnije više niko ne može da zamisli rat između Francuza i Njemaca, a 15 godina nakon rata Njemačka i Francuska su motori društvenog, ekonomskog i političkog progresa u Evropi. Znači li to da su svi Francuzi zaboravili šta su im Njemci učinili? Ne, ali su imali političke elite koje su bile vizionarske i koje su im dale određenu perspektivu. Jesu li naše političke elite dale određenu političku perspektivu, ili su nam dale? Perspektivu da živimo u prošlosti!“

 Obrnut redosled

 „Jugoslavija je, kažu, stvorena i prekasno i prerano“, ističe Bešlin. „Prekasno da bi tek formirani etnički identiteti Srba, Hrvata i Slovenaca bili sjedinjeni u jedan, jugoslovenski nacionalni identitet, a stvorena prerano da bi se to shvatilo“. Propagirajući ideju i državnog centralizma i nacionalnog unitarizma zapravo smo verovali da je još uvek moguć jedinstven jugoslovenski identitet kao nacionalni identitet. To je bilo nemoguće jer su nacionalni identiteti (slovensčki, srpski i hrvatski) već bili zaokruženi. 

 Druga Jugoslavije stvorena je na dva principa, nacionalne emancipacije (kao i prva) i socijalne emancipacije, međutim, odnosi između klasnog i nacionalnog je bio kontroverzan, napominje Bešlin. Jugoslaviju je činilo pet nacija – Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci, a onda ide amandman (a šta ćemo sa Muslimanima!) i ubacuje se „odnosno narodi“ i nabrajaju se federalne republike/države, koje su od AVNOJ-a već bile nacionalne države. Ako govorimo o raspadu nije tačno ono što je govorio Slobodan Milošević, da je Ustav razorio Jugoslaviju. Ne. Ustav iz 1974. je bio jedan konceptualni akt, rezultat brojnih komrpmisa i jasno je da je razaranjem Ustava koji je započeo Milošević otpočela razgradnja Jugoslavije. Druga Jugoslavija uz klasni razvija i nacionalni identitet, i snažan državni identitet i u njega ulaze vrednosti – antifašizam, antistaljinizam (ako je 1941. imala lokalni značaj, 1948. je imala globalni), potom samoupravljanje i najzad nesvrstana politika. Unutar toga su egzistirali partikularni nacionalni identiteti koji su vremenom odnosili prevagu u odnosu na državni identitet.

 Različite percepcije devedesetih

 „Živimo u vrlo problematčnom vremenu, kako bi Amerikanci rekli post truth (posle istine), i manji je problem da li neko misli da li je Jasenovac postojao ili nije. Danas su autoritet društvene mreže, nogometaši, političari, pjevači… Ja u nekim desnim portalima imam tretman kao Tompson ili kao Džo Šimunić, to nije jednostavno, ali vjerujem da i ovdje ima ljudi na koje se na taj način odnose. Ljudi imaju političare kakve su si izabrali i kakve zaslužuju. Često me pitaju kakvi su odnosi između Hrvatske i Srbije. Ako pitate kakvi su odnosi između Vulina, Vučića i Plenkovića, Nikolića ili Glavaša, oni su vjerojatno problematični, ali ako pitate obične ljude, Srbe koji dolaze raditi u Hrvatsku ili dolaze kao turisti, ili Hrvate koji posjećuju Srbiju i mlade ljude, glumce… reći će vam da stvari vrlo dobro funkcioniraju. Ako pitate medije, kako bi rekla Dubravka Stojanović, mediji u Hrvatskoj izgledaju kao da rat nije prestao, a u Srbiji kao da nikad nije ni počeo. U Hrvatskoj u vrijeme Oluje 90 odsto ljudi uopće ne percipira taj dan, samo gledaju u kalendaru da s tim datumom spoje neki dan i odu na more. A kad dođem u Srbiji novine pišu kao da su u Hrvatskoj vojne parade u svakom gradu“. 

 Problem je riješiv, tvrdi Klasić, i od toga je važnije što mladi danas znaju o cijepljenju protiv gripe, o tome što je demokracija, što je pravna država, da li je normalno biti mafijaš ili parkirati auto na zebri, da imate ministra ili gradonačelnika koji ima plagijat… Kako ćemo se govoriti ko je prvi počeo? Ne moramo se uopće usaglasiti oko toga, ali konsenzus oko žrtava i oko zločina moramo postići! Mene nije strah od toga što će neko kazati da su Maks Luburić ili Ante Pavelić bili heroji, već se bojim da bi oni to mogli ponoviti ili mogli okrenuti glavu…

 Jugoslavija je bila preveliki zalogaj za našu sitnu meru. Mi smo se sručili u svoju beznačajnost kada je ona propala i Radomir Konstantinović je jedno rekao da je Jugoslavija sam vrh nas u svetskoj istoriji. Kako to da se jedna zemlja koja je bila među četiri u svetu koja je znala da pravi helikopter sručila u kupce Lidl, upitao je Nenad Prokić, profesor FDU.

Nova zajednica južnih Slovena, nažalost, više nije moguća. Ostaće jedino u sećanjima.