Zatočenik logora Trnopolje: Uvreda je za žrtve da na komemoracijama govore političke bitange

*Ove godine, u maju mesecu, niste dozvolili premijeru Federacije BiH Fadilu Novaliću da se obrati medijima na mestu obežavanja Dana belih traka u Prijedoru. Zašto?

– Najveću nepravdu koju možemo učiniti žrtvama jesta da im na komemoracijama govore političke bitange. Nažalost, rijetke su komemoracije, poput ove naše, ubijenoj prijedorskoj djeci, na kojima političari ne dominiraju. Niko se više ne sjeća koliko je ove godine ukopano žrtava u Srebrenici ali svi znamo za govor Dritana Abazovića. Tako je to kad političarima dozvoliš da lešinare nad žrtvama i koriste ih za ličnu promociju. Tu lijeka nema jer su porodice žrtava pristale na to. Političari su im vješto prodali priču da su kosti žrtava ugrađene u temelje države, nacije, vjere, a ne u njihove vile, skupa auta i jahte. Pokazao sam da je moguće i jednom premijeru oteti mikrofon, uskratiti mu priliku da žrtve koristi u predizborne svrhe, ali ne gajim iluzije da će to ljudi početi raditi i na drugim komemoracijama.

*Tada ste izjavili da policija u nekoj budućoj krizi jeste stvarna prijetnja. I u drugim mestima, ne samo u Prijedoru, rekli ste, policija se može upotrebiti protiv ljudi. Plašite li se budućnosti?

– Kada se uspostave zločinački sistemi koji ne prezaju od teških kršenja ljudskih prava onda je policija najpraktičnija za odvođenje ljudi u nepoznato, prisilno zatočavanje, mučenje, premlaćivanje, masovne i pojedničane egzekucije. Sve su to radile policije u prošlim ratovima. U Prijedoru su najstravičnije zločine počinili upravo službenici policije. Od logora Omarska i Keraterm pa do masakra 200 civila na planini Vlašić. Od 63 lica, pravosnažno osuđena za ratne zločine u Prijedoru, više od polovine dolaze iz policijskih struktura. Ali ne mora biti rat, svjedočimo brutalnosti policije i u mirnodopskim uslovima, prekomjernoj upotrebi sile prema učesnicima protesta ili batinanju ljudi u pokretu, izbjeglica i očajnika tamnije puti. Ne možemo biti spokojni ako političari ponovo odluče da restartuju ova društva novim ratom. Policajci će nas prvi pronaći, kod njih je naša adresa.

*Verujete li da su, s obzirom na to ko je na vlasti u Srbiji, odnosno huškačke retorike predstavnika vlasti u entitetu RS, koji je povezan sa Beogradom, moguća nova stradanja?

– Svijet je mnogo nesigirnije mjesto nego devedesetih kada smo imali ratove. Svejedno, računam da smo upravo zbog činjenice da smo doživjeli te ratove sada postali imuni i da bi bilo kojoj strani bilo teško da mobiliše ljude i resurse. Ne bi bilo pobjednika u tom ratu, trgovci oružjem bi nas veoma brzo izjednačili na terenu, Svi bi bili gubitnici a ponovo bi bila presudna motivisanost onih koji se bore, da li za opstanak ili proširenje teritorije. Veliki ratovi, sa masovnim mobilizacijama i frontovima, malo su vjerovatni ali nama prijeti relna opasnost da se pod izgovorom ratne opasnosti ovdašnje etničke zajednice dodatno zatvore i izoluju jedna od druge, pa da imamo noćne seoske straže, kontrolne punktove, policijski čas, pretrese, patrole vjerskih milicija i paramilitarnih skupina, progon pripadnika manjinskih zajednica i “izdajnika”. To je scenarij u koji možemo potonuti jer sadašnje politike bi u tome mogle vidjeti šansu da potraju. U Bosni je to posebno pogubno, jer bi se svi međusobno blokirali i paralisali.

*Ono što Prijedor izdvaja od nekih drugih zajednica gde su zločini činjeni, sistematski i u tragičnim razmerama, rekli ste, jeste intima zločina, jer su najveći broj zločina, skoro sve do sada sudskim putem utvrđene zločine, počinili Prijedorčani nad Prijedorčanima. Kako se trideset godina posle i dalje sa takvim faktima živi?

– Prijedor se izdvojio i po tome da je to postalo mjesto nade da je zajednički život moguć čak i nakon brutalnih i masovnih zločina. U svakodnevnom životu ratni zločini nisu bili prepreka da ljudi, koji su se u ratu našli na različitim stranama i ulogama, ponovo sarađuju i dijele isti prostor. Nacionalnim politikama je takav primjer postao problem, pa smo zadnjih godina sve više izloženi štetnom uticaju iz većih centara, Beograda, Banja Luke ali i Sarajeva. Primjetna su nastojanja da se naruše dobri odnosi i ponište sve pozitivne prakse koje smo uspostavili u suočavanju sa prošlošću. Neke do sada marginalne grupe dobile su finansijsku podršku iz gradskog budžeta i sada otvoreno rade na proizvodnji tenzija i međunacionalne netrpeljivosti. Jedna takva ekstremistička grupa iz Sarajeva odrađuje istovjetan posao sa druge strane. Mediji su, u većini, naklonjeni takvim grupama i radije ustupaju prostor nacionalističkim ispadima od strane političara nego primjerima dobrih odnosa među ljudima različitih identiteta. Mediji zapravo daju glavnu moć nacionalistima a u najgorem scenariju i gospodarima rata. Tako je bilo i devedesetih.

*Strahujete li, imajući u vidu agresiju Rusije na Ukrajinu, odnosno bliskost Putina i Dodika, a posebno uticaj predsednika Rusije na Srbiju i Vučića, da bi se mogle vratiti te tragične devedesete?

– Sve je upućivalo na to da će Milorad Dodik započeti secesiju Republike Srpske u aprilu ove godine. Agresija na Ukrajinu nije se izgleda odvijala baš po planu i taj pokušaj secesije je, čini se, odgođen za neko povoljnije vrijeme. Teško da se mi možemo oduprijeti nakani neke velike sile da ovdje proizvede rat, ali ono što zaista zabrinjava je da ovdašnji političari, barem ovi u BiH, imaju sve manje manevarskog prostora da sačuvaju vlast. Kreditna zaduženja i stalni odliv stanovništva vode ovu zemlju u bankrot. Opstaju jedino na stalnoj proizvodnji krize i straha od drugih naroda ili država. Problem je što tu postoje granice, stalno otvaranje ratnih rana i izazivanje nacionalne netrpeljivosti može da eskalira, da se sve pretvori u seriju incidenata koji će izazvati odmazde i teže incidente koje nikakva vlast više neće moći kontrolisati. Proizvedene su generacije mladih koje imaju potencijal za neprijateljstvo, za tri dana propagande se može proizvesti budući sadista u logoru. Devedesetih su bila potrebna tri mjeseca propagande da se iz bratstva i jedinstva pređe u bratoubilaštvo.

*Kako čitate poruke koje dolaze iz Srbije? Zvecka se oružjem… To ne prestaje… Istovremeno se odašilju dvosmislene poruke, jedna koja kaže da je za jedinstvenu Bosnu, druga koja mašta i predviđa iznova takozvanu veliku Srbiju?

– Te poruke čitam kao naručene od bošnjačkih i hrvatskih nacionalista. Republika Srpska neće biti dio Srbije jer to nije u interesu niti političkih elita niti stanovnika u tom entitetu. U Srbiji se ne bi zvali republika, ne bi imali svoj budžet, autonomiju, u velikoj Srbiji bi bili siromašna i zabačena prekodrinska provincija. Srbija bi bila najveća da u nju neko od mladih iz Prijedora poželi otići živjeti, ali takvih više nema, svi žele što dalje i od Srbije i od Bosne.

*Na delu je u BiH malo drugačiji pristup međunarodne zajednice u odnosu na prethodne decenije, ili vidite kontinuitet?

– Od mirovnog plana kojeg su Amerikanci osmislili i uspješno proveli 1995.godine u Dejtonu, međunarodna zajednica od tada nema nikakvog relevantnog plana za BiH. Svejedno, svaki naš napredak, od slobode kretanja pa do nedavnog zakonskog suzbijanja negiranja ratnih zločina dugujemo isključivo međunarodnoj zajednici. Mi smo kompleksno društvo, pri tom neuređeno, bez demokratske tradicije i izgrađenih institucija, a međunarodnu zajednicu je teško definisati kao jedan skup dobronamjernih ljudi. Bosna ipak nije beznadežna, zapravo osim Drugog svjetskog rata i rata devedesetih, kada nam je neprijateljstvo uvezeno iz inostranstva, mi nemamo niti jedan primjer kroz noviju istoriju da je selo napalo drugo selo na osnovu etničkih ili vjerskih razlika. Srbija je sa druge strane Drine imala mnogo burniju istoriju, borbu za oslobođenje, balkanske ratove, ogromno stradanje u Prvom svjetskom ratu.

Političke elite su vlast osvojile na krilima nacionalizma

*Siromaštvo i korupcija je ono što odlikuje sve zemlje bivše Jugoslavije. Kako objašnjavate to nasilje političkih elita koje uspeva da građane tako dugo drže u tim čeljustima?

– Nevjerovatno je kako ova društva, koja su iznjedrila sjajne pojedince poput Andrića, Krleže, Đokovića, tako budu degradirana političarima koji ih vode. I ne zna se gdje smo gore prošli, u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu ili Banja Luci. Političke elite koje upravljaju našim životima do vlasti nisu došle demokratskim putem. Vlast su osvojili na krilima nacionalizma, učvrstili su je u ratovima a sada obnavljaju sveopštom korupcijom. Demokratija ovdje nikada nije dobila šansu. Austrougarski okupatori su se u Bosni više domaćinski odnosili prema ljudima i resursima nego sadašnje političke elite. Vlasti koje imamo gore su od bilo kojeg okupatora.