Banjaluka (2): Grad talentovanih ljudi

Ili nešto mlađim djevojkama koje njeguju i duh zdravog tijela, koje trče, voze bicikle, planinare, slobodno se penju ili padaju po okolini grada, na Zelenkovcu (tamo postoji kuća strave, možete je naći na internetu i džez festival), Kozari i ostalim mjestima u regiji. Uvečer ih možete vidjeti u noćnim klubovima, ovih dana su moderni rasparani džins i postmoderni opanci. Ja volim prirodu ali stabilnu, sto, stolicu i neko dobro piće. I naravno da gledam te divne djevojke i žene, makar i sa smartphonovima u ruci.

Ono što došljaku u gradu koji se u njemu kratko zadržava naglasim da su ljudi ovdje ozbiljni, ponosni, pristojni i jako ljubazni i srdačni. To poručujem i svima onima koji gaje predrasude nakon svih tih dešavanja devedesetih i konstantne tenzije koju međusobno stvaraju političari ali i objektivnih događaja koje sa zabrinutošću proprati uvijek zabrinuta tzv. MZ (međunarodna zajednica).

Neobavješteni građanin preko noći umjesto livade često ugledaju šoping-mol („Burn down the malls“, pjevao je pjesnik), grade se nove zgrade, ljudi kupuju polovne ili nove automobile. Nezaposlenost je velika, mladi ljudi odlaze, ali i ostaju, ekonomsko pitanje se ignoriše ili objašnjava previše stručno. Ljudi su ovdje veliki stoici.

Kad je kultura u pitanju, postoje svjetski cijenjeni horovi, regionalno cijenjena pozorišta („Teatarfest“), osnovana je Simfonija, Akademija umjetnosti stvara nove, talentovane ljude, a prevodilac Kolja Mićević se ističe kao najpoznatiji pojedinac. Neko, pak, favorizira, pjesnika Boru Kapetanovića. Ili mladu književnicu Tanju Stupar Trifunović.

Kad se zbori o pop kulturi, sem klupskih svirki i prosječnog broja dobrih bendova, najvažnija manifestacija je „Demofest“, hepening na koji se prijavljuju stotine mladih bendova a ove godine su kao headlineri nastupali Sisters of Mercy, Dub Pistols i Mando Diao. Mišljenja sam da bi bilo pametno da se pojave bendovi koje u Beograd dovode A. Delibašić i I. Lončarević. Odlična škola. Najpoznatija imena su Sopot i Nikola Pejaković sa svojim bendom, ovaj potonji je poznati pozorišni reditelj i scenarista. Ili dramaturškinja i glumica Radmila Smiljanić. Filmski kritičar Rajko Radovanović je probio okvire banjalučkog atara. Mladi Banjalučani streme ka Beču, neki se školuju u Gracu, neki idu u Sarajevo, logično je da bi htjeli biti priznati u Njujorku ili Parizu. Mišljenja sam da bi ponajprije trebali biti priznati u Beogradu. Kao što pokušavam i ja.