Kada sam iz Praga kretao ka Marijanskim Laznama, vrteo sam u glavi mali „umetnički dokumentarac“. U njemu se odvijalo sledeće: U Marijenbadu je Prust, recimo, tražio Odetu, zapravo prepoznavao tragove izgubljenog vremena.

Delfina još nije srela Alena Rob-Grijea, koji je dobro pročitao Prusta, a ni Kafkin „Proces“ mu nije bio stran. A kad sam stigao, zapisao sam: Ako vam nabrojim samo neke od znamenitih gostiju u Marijenbadu (Marijanske Lazne), koji su samo između 1897. i 1909. boravili u ovoj banji, biće vam jasnije kako sam se osećao kada sam stupio u prostor koji odiše na rastvor za sićene otmenosti. Slušajte prvo imena: kralj Edvard VII, car Franc Jozef, T. A. Edison, Sigmund Frojd, Antonin Dvoržak, Johan Štraus, Gustav Maler, Franc Kafka, Mark Tven i Henrik Ibzen…

Svi oni šetali su veličanstvenom Spa kolonadom omeđenom pretencioznim, ali i objektivno impresivnim neoklasističkim zgradama, oboleli, umorni ili samo pomodni, u bučnoj tišini svetski poznatog mondenskog lečilišta. Na relaciji od atraktivne Pevajuće fontane, prostora poznatog po izuzetnom muziciranju i još raskošnijoj iluminaciji, i „The Royal Spa sanatorijum“, na samom kraju ulice Lesni, pozdravljala se ili ignorisala moć, nauka, humor, dramatika, muzika, psihoanaliza i moderna književna apokalipsa. Možda i nije bilo baš tako, možda su velikani na odmoru i lečenju samo obični ljudi. Ipak, sumnjam u to.

I dok u sunčan avgustovski dan, odmah posle poplavne kiše u Plzenu, idem ka Geteovim namestima, kraj hotela „Napulj“, „Zvezda“ i „Centralne Lazne“, smeštenih na proplanku iznad grada, odmah pored jednog od glavnih, od 40 izvora, sve ono u dolini deluje mi pomalo nestvarno. Međutim, misao na velikane koji su hodali istim ovim stazama jača je od svega.

Ipak, moram da priznam: u Marijanske Lazne došao sam zbog neverovatne impresije koju je na mene ostavio već davni film Alena Renea „Prošle godine u Marijenbadu“! Pored nesvakidašnje scenarističke sintakse Alena Renea, dugotrajni utisak su u meni ostavili čudesno astralni prizori arhitekture, skulptura, fontana, neba i šuma. „Prošle godine u Marijenbadu“ svojom neodređenom temporalnošću, vandimenzionalnom prostornošću, i pre svega unutrašnjom orkestracijom svetlosti i ljudskih lica, bio je više od filma.

Srećom, na vreme sam shvatio da sam i ja drugačiji. Stvarni Marijenbad je različit od filmskog, ne manje lep i uzbudljiv, čak naprotiv, mnogo realniji i življi, ali je dobro da paralelno postoje stvaran život i onaj sa celuloida!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari