Broje se samo evri

Dok se birokrati opštine nakane da pokrenu postupak, kuća raste u visinu. Valja. Svaki ležaj zlata vrijedi, naročito u sezoni, a da ne govorim koliko će vrijediti kad Rusi dođu. A došli su i ostali. Djeca im idu u osnovnu školu. Imaju svoja odjeljenja. E.

Na visu iznad Grada dominira spomenik palim borcima. Bronzani junak. Zamah praznom puškom: socrealizam par exellance. Pogled puca na ulaz u Boku. Vavijek ta Prevlaka. Do naših dana i dalje. Ova na ulazu, sa lijeve strane od otvorenog mora, sada je turistička atrakcija. Iznajmljuju se jahaći konji. Obilazi se onkraj. Kamene kuće, donedavno kasarne. Maslinjaci. Njive. Kozje staze.

Lijevo je ranjena Luštica. Umjesto slike zelenila: makije, nove kuće novih bogataša: tajkuna. Rusa inih… Kažu:

– Prodali su Lušticu, a uskoro i ostrvo Mamulu na samom ulazu u Zaliv. Sve je na prodaju. Cijene su nešto niže no lani, ali prodaje se, naročito Morsko dobro… To je kapital Crne Gore. Ubire država pare od Morskog dobra, ma čije da su, nemaju mirisa.

Šetalište Pet Danica. Djevojke herojke. Sad put evra. Turisti. Prodavci. Izdavači. Izdati. Sve je na prodaju, mir naročito. Opština je, u svoje vrijeme, na ovom potezu, od Karatoča, stare oronule tvrđave, pa do Meljina, dijelila džabe placeve, generalima, ambasadorima, ne bi li privukla turiste. Sada se bogate unuci i praunuci na zemljišnoj renti najatraktivnijeg dijela novljanske obale. E… Govorka se:

– Potomci, ni luk jeli ni luk mirisali, a naslijeđem bogatuni…

Fjake nigdje nema. Prognali su je odavna. Živa voda kod Žala plaže, odavno je mrtva. Šantićevi stihovi iznad izvora više nijesu ono što su bili: „Naša mila Boko, nevjesto Jadrana…“

Ne broje se vali niz pučinu…

Broje se samo evri. Sve je na pazaru. Čak i ono što je negda bilo sramota i pomisliti da bi se moglo prodati. Eto prodaje se vojna bolnica u Meljinama. Jedina bolnica u Boki koja je bila u svakom pogledu za ugled i ponos. Tu je i Titova vila, ona nastala takmičenjem vojske JNA i vlasti za Igalo: tko će bolje, tko će više.

Lik Marka Miljanova u parku hotela „Boka“ djeluje groteskno. Kako ono bješe:

– Junaštvo je spasiti sebe od drugoga, a čojstvo drugog od sebe… Jezik današnji ne prepoznaje te kategorije. Šta to bješe. Postmoderni nihilizam. Ideologija neokapitalizma. Globalizam. Internet. Facebook… Scerzza…

Hotel Plaža, nekadašnje imanje Ćorovića: Prazan. Noćenje 30 evra. Nije ni čudo.

Kuća prizemna sva u zelenilu, negdašnja gradnja, a okolo beton i kamen. Škure od plastike. Nove kuće, jedna do druge, ni mrve zelenila, uz samu kuću arhitekte iz Vršca, komšije Vaska Pope…

Ta kuća je Dom nekada najljepše djevojke, kćerke upravnika štreke iz doba Austrougarske monarhije. Talijani su je prozvali, kćerku, naravno, u doba okupacije, one iz Drugog svjetskog rata: Regina di bagna di militare. Bila je ispred, plaža Vojnička banja, a ona kraljica, tu se kupala, i Italijani, vojnici okupatori, ko Talijani, uvijek isti: Comedia dell Arte…

Još je živa. I kuća i Regina. Bolje se drži kuća no Regina. Čuva je Beograđanka Nevena koja naiskap popi rakiju kad smo usput svratili da vidimo Reginu. Kuću će naslijediti dalja rođaka iz Amerike.

Pristanište ili Mulo. Kameno zdanje. Jahte. Nekada trabakule. Brodice za prevoz đaka i drugog tereta. Željeznička stanica sva u kamenu. Vlasništvo Kuste. Kafana, restoran. Kino, moderna kino tehnologija.

Ljeti rade i restoran i kafana, sa osobljem sa Mokre Gore. Zimi spuštene škure. Škver konoba. Ribari ujutru se sjate na kafu, pola evra šolja. Ima neki fenomen po kojem neka kafana iliti sada kafić, bez ikakve logike bude uvijek pun a neki, iako je bolje opremljen i ljepše izgleda, sve u svemu, bude prazan. I, ta logika ne traje vječno. Odjednom, bez vidljivog objašnjenja, lokal iz susjedstva preuzme primat. Tako se događa i sa Kustinom Stanicom.

Odsjeo sam u Kamenom zdanju Yahting Cluba. Apartman Magnolija. Gazdarica i njena sestra nekada prvakinje ex Yu u podvodnom ronjenju. Otac sijedina, dostojanstvena, kao lik iz Hemingvejevog romana ili priče.