Kopenhagen: Drugačiji skandinavski Balkanci

Čisti underground, kao u beogradskom klubu Akademija, gdje smo živjeli kasne osamdesete. Na trenutke se oslobodim bremena s kojim sam došla i osjećam se najprirodnije moguće. Kao da oduvijek pripadam tom svijetu, baš tim ljudima koji brinu za ovisnike, delinkvente, imigrante, neprilagođene.

Ali ne traje to dugo. Brzo se osjetim kao uljez, neprirodno i nestvarno. Imam poriv sastrugati sa sebe tu novu kožu i vikati. Reći im da ja ne mogu slušati njihove priče, smijati se njihovim šalama, sudjelovati u njihovim projektima jer ja imam svoju priču, svoj bijeg, roditelje u podrumu, rat, sebe neprilagođenu i njega, tamo na uzavrelom Balkanu, u gradu koji sam zavoljela na prvi pogled, u gradu u kojem sam htjela s njim provesti cijeli život, rađati djecu…

U Nizozemskoj je bilo lakše. Možda zbog ovdašnjih cimera. Svi se žale na danske cimere, pa i Nizozemci i Šveđani. Nisu tako druželjubivi kao Nizozemci, posebno Danci sa ove strane, s poluotoka Jutlanda. Danci iz Kopenhagena, sa Zealanda su potpuno drugačiji, zovu ih skandinavski Balkanci, premda mi ta usporedba trenutno ne izaziva ponos. Nedostaje mi Utrecht. Sve je bilo intimnije i toplije.

Ali soba je super! Jedan zid, onaj koji vodi na balkon, sav je u staklu i imam pogled na livadu, jezerce i patke! Branko, Hana, Eva i dvoje Nizozemaca iz naše grupe žive u istom kompleksu, ali u različitim kućama. Sobu plaćamo oko 1200 danskih kruna, 300 njemačkih maraka. Moja i Markova prva beogradska garsonjera bila je u predgrađu Mirijevu, u vlažnom suterenu, a u WC i na tuširanje smo išli na drugi kat, kod gazdarice.

Ovo ovdje i ne izgleda kao studentski dom, prije kao sanatorij. Kuća s neopisivo velikom dnevnom sobom i četiri sobe u prizemlju, četiri na katu. Naravno, svaka s kupatilom i WC-om. Na zidu između dnevne sobe i kuhinje instaliran je telefon.

Da, baš kao sanatorij! Pa tu sam da se oporavim! Da zaboravim Miloševića, Tuđmana, roditelje i rodbinu u ratu na suprotnim stranama, njega u našem, ali neprijateljskom gradu, prijatelje rasute po različitim vojskama i po svijetu. Tu sam da se obrazujem po principima zapadnog novinarstva, neutralnog, jezgrovitog, modernog. Da zaboravim Balkan gdje su novinari ovisnici. Navučeni na partiju i naciju, ratnohuškački i primitivni. Tu sam da bih u boljem svijetu utabala staze njemu, nama, našoj budućoj djeci. Tu sam da se jednog dana vratim tamo, ali jača, drukčija, bolja. Naoružana mačem nezavisnog novinarstva i oklopom slobodnog svijeta.

Odlomak iz knjige „Hipofiza u egzilu“, koja izlazi u izdanju Arhipelaga