Da li raste verska netolerancija na prostoru bivše Jugoslavije: Pitanje staro 20 godina

U Bosni i Hercegovini na Badnje veče, uoči katoličkog Božica, u selu Kostajnica kod Konjica ubijena je katolička porodica, a počinilac ubistva, musliman, izjavio je da je to učinio iz verskih razloga.

Krajem novembra 2002. godine u selu Mujkanovići kod Prijedora izvršen je bombaški napad na tek obnovljenu džamiju.

U Srbiji je grupa mladića sprečila božicnu službu Anglikanske crkve u Beogradu, u Čačku se ispisuju antisemitske parole i tako dalje.

Sagovornici za radio Most slobodna Evropa pre dvadeset godina bili su protojerej Radovan Bigovic, profesor i prodekan Bogoslovskog fakulteta Srpske pravoslavne crkve u Beogradu, kao i  Rešid Hafizović, profesor Islamskog fakulteta u Sarajevu.

Mislite li da su to usamljeni incidenti ili je reč o zabrinjavajućem porastu verske netolerancije?

Rešid Hafizović: Na prvi pogled moglo bi izgledati da su posrijedi vrlo usamljeni incidenti. Međutim, ti incidenti imaju svoj ritam i svojevrsni kontinuitet. Zbog toga mi se čini da je riječ o vrlo zabrinjavajućoj pojavi koja je znak nečega što jeste svojevrsna vjerska netolerancija.

Radovan Bigović: Sto se tiče Crne Gore i Srbije, ovde u poslednje vreme nije bilo nekih većih konflikata i sukoba u verskom smislu. Čak bi se moglo reći da su odnosi između verskih zajednica dosta dobri. Mislim da je ovaj incident sa Anglikanskom crkvom ipak jedan usamijeni događaj i da to nije nešto što preovladava.

Zvanična crkva je u ovom slučaju pokazala razumevanje i omogućila anglikancima da služe božičnu službu u pravoslavnoj crkvi. Incident su izazvali neki mladići koji nemaju nikakve veze sa pravoslavljem, niti sa verom.

Kako to da se verski ekstremizam najviše širi među mladim ljudima? U Srbiji imamo pokret Obraz, zatim Omladinski narodni pokret Svetozar Miletić, u Bosni i Hercegovini vehabije, pokret Aktivna islamska omladina i još neke slične pokrete. Njihovi pripadnici zastupaju verski radikalizam i pozivaju se na pravoslavlje i islam.

Rešid Hafizović: Mislim da živimo u vremenu krize, da su mladi u dobroj mjeri prepušteni sami sebi, da se društvo njima ne bavi, niti ih usmjerava, pa nije čudno što su podložni različitim vrstama ekstremizma.

Međutim, ja ne znam koliko treba uzeti ozbiljno izjave, stavove i proglase organizacija koje deluju u Bosni, uvjetno rečeno sa islamskim religijskim predznakom, i onih koje deluju Srbiji.

Imam dojam da su to više grupice ljudi, to bi se bar moglo reći za ove dvije organizacije koje ste vi pomenuli. Sve to što oni govore, Što rade, što pišu po fasadama zgradau Sarajevu, pogotovo pripadnici vehabijskog pokreta – a i riječ pokret bih stavio pod znake navoda, jer je to prejaka riječ za njih takve ı tolike – nema nikakve veze sa autentičnom idejom islama.

Radovan Bigović: Mislim da uopšte nije reč o verskom ekstremizmu. Tu parolu šire bivši komunisti i neverujući ljudi koji pokušavaju, kao što su to radili prethodnih 50 godina, da sve loše što se sada dešava i što se desilo u poslednjih 10-15 godina na ovim prostorima pripišu veri, ne želeći da priznaju da je sve nasilje koje se dogodilo, uključujući i tragične ratove, upravo izrodila jedna bezbožna ideologija, antihrišćanska, antiislamska, antireligijska. Ja sam siguran da ljudi, koji su zaraženi šovinističkim, rasističkim i modernističkim ideologijama i koji se kao bajagi pozivaju na hrišćanstvo, nemaju nikakve veze sa crkvom.

Pokret Obraz se poziva na učenje vladike Nikolaja Velimirovića koji u nekim svojim spisima nije bio baš previše tolerantan prema drugim religijama. Međutim, pojedini visoki crkveni velikodostojnici vladiku Velimirovića nazivaju jednim od najuglednijih ljudi Srpske pravoslavne crkve između dva rata. Kakav je odnos Srpske pravoslavne crkve prema vladici Velimiroviću?

Radovan Bigović: Odnos Srpske pravoslavne crkve prema vladici Nikolaju Velimiroviću je vrlo pozitivan, ali to ne znači da će Srpska pravoslavna crkva potpisati svaku reč koju je neko izgovono, uključujći i vladiku Velimirovića.

Nema, niti je ikad postojao na kugli zemaljskoj savršen čovek, čak ni među svetiteljima. To što se neko poziva na vladiku Nikolaja i iz kojih razloga to radi – nema nikakve veze sa Crkvom. Tačno je da je Nikolaj Velimirović kritikovao pripadnike drugih religija, ali je mnogo više kritikovao pravoslavne i Srbe.

Ja znam da se o njemu često govori da je antisemita, da je anti evropijanin, ali po toj istoj logici bi se moglo reći da je i antisrbin. Ja vas uveravam da niko nije tako oštro kritikovao srpski narod, njegove vođe, pa ako hoćete čak i Crkvu, kao što je to činio vladika Velimirović.

Gospodine Hafizoviću, da li mislite da je Islamska verska zajednica u Bosni i Hercegovini dovoljno glasna u osudi militantnog islama?

Kompletna digitalna arhiva svih brojeva Danasa od 1997. do danas dostupna članovima Kluba čitalaca Danasa na portalu klub.danas.rs.

Rešid Hafizović: Mislim da je u dobroj mjeri glasna, ali da se uvijek može biti glasniji. I to nije sporno. Ono što je za mene sporno,to su sintagme radikalni islam, radikalno kršćanstvo ili radikalni judaizam.

Ja zaista ne razumijem šta ljudi hoće da kažu kada govore da imamo tolerantni i radikalni islam ili tolerantno i radikalno kršćanstvo. Postoji islam i postoji kršćanstvo u svojoj metafizičkoj određenosti.

Svaka autentična religija je tolerantna, ona je za dijalog. To važi i za islam i za kršćanstvo i za judaizam i za druge religije. Ne bih nikada prihvatio da postoje radikalni i tolerantni islam, ili radikalno i tolerantno kršćanstvo.

Postoji samo autentična ideja islama i autentična ideja kršćanstva koje su u svom metafizičkom genu tolerantne, dobre i plemenite, one su za čovjeka.

Imam utisak da se verske zajednice, odnosno religiozna učenja, koja su po sebi, slažem se, tolerantna, ne brane dovoljno od onih koji u njihovo ime šire militantne ideje.

Rešid Hafizović: Moram reći da niti Aktivna islamska omladina, niti takozvani vehabijski pokret koji se pokušava ukorijeniti i u Bosni, mada mislim da za to nema nikakvog izgleda, nemaju nikakve veze sa islamskom zajednicom, niti imaju simpatizere i pristalice unutar institucija te zajednice.

Kad je riječ o odnosu Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini prema njima, zaista se čuje glas protesta.

On bi mogao biti i češći i jači, ja se s tim slažem. Islamska zajednica Bosne i Hercegovine, zaista bi trebala biti glasnija i na neki način dati uputu vjernicima kako da se odnose prema ljudima koji se predstavljaju kao vehabije i koji u nekakvom svom puritanskom zanosu umišljaju kako su oni zapravo nasljednici autentičnog islama.

Gospodine Bigoviću, mislite li da je Srpska pravoslavna crkva dovoljno glasna u osudi organizacija kao što su Obraz i Svetozar Miletic?

Radovan Bigović: Obraz i Svetozar Miletić nisu crkvene organizacije i Crkva je u više navrata to konstatovala.

U pluralističkom društvu ljudi mogu da se zalažu za različite ideje, pa i za one koje se nama ne sviđaju, ali ne smeju da čine nasilje.

Ukoliko čine nasilje, bez obzira da li to rade u ime ove ili one ideje, u ime ovog ili onog boga, treba da podležu krivičnoj odgovornosti.

Kad je reč ovom poslednjem događaju, o incidentu kada je sprečena božična služba Anglikanske crkve, verujte da su svi najodgovorniji ljudi u Crkvi, od patrijarha, Sinoda do brojnih sveštenika, to osudili kao čin koji je doneo neprijatnosti i sramotu svima.

S druge strane, moram reći da vernici nisu dželati. Oni ne smeju, izobličavajući nečiji greh, da uništavaju grešnike i ubijaju ljude.

Crkva ne raspolaže sredstvima prinude, niti, na Žalost, može da obuzdanasilje.

Ima mišljenja da su verske zajednice bile mnogo oštrije u osudi zločina koje su u ratovima na području bivše Jugoslavije počinili pripadnici druge vere, nego u osudi zločina koje su počinili njihovi vernici.

Rešid Hafizovic: Ne bih mogao dati nikakvu ocjenu o tome, ali kao čovjek, pa onda i kao vjernik, ne bih mogao prihvatiti da reis-ul-ulema Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, patrijarh Srpske pravoslavne crkve ı kardinal Puljić, vrhovni predstavnik i autoritet

Katoličke crkve u Bosni, reagiraju sa različitim intenzitetom i sa različitim emocijama na isti zločin.

Radovan Bigović: Koliko ja znam, verske zajednice su osuđivale zločine, bez obzira na to ko ih je počinio. Nijedna verska zajednica, niti crkva nije amnestirala zločine koje su počinili ljudi iz njenih redova, niti to može da uradi.

Gospodine Bigoviću, kakav je odnos Srpske pravoslavne crkve prema Radovanu Karadžiću? To Vas pitam zbog toga što se Radovan Karadžić vrlo često poziva na Srpsku pravoslavnu crkvu i na pravoslavlje?

Radovan Bigovic: Ja ne znam kakav je odnos Srpske pravoslavne crkve prema Radovanu Karadžiću, ne postoji nikakav službeni odnos. Kakav imaju pojedinci, to zaista ne znam.

Ja, pre svega, ne znam da se on pozivao na Srpsku pravoslavnu crkvu i u kom kontekstu je to činio. To mi nije poznato.

Da li je bilo osuda iz redova Crkve onoga što je Radovan Karadžic radio?

Radovan Bigovic: Ja imam utisak da vi doživljavate verske zajednice i crkve kao sudske instance, kao dželate. Nije na verskim zajednicama, niti na Crkvi, da osuđuju. Postoje druge institucije u demokratskom društvu koje utvrđuju” da li je neko zločinac ili nije.

Elementarna pristojnost nalaže da niko ne može biti proglašen za zločinca, dok se ne dokaže njegova odgovornost. Ne možete nekoga osuditi dok mu krivicu ne dokaže sud.

Rešid Hafizovic: Radovan Karadžić se često, u različitim kontekstima, kad mu je god to zatrebalo, pozivao na Srpsku pravoslavnu crkvu.

Ne znam da li se ikad Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini i izvan nje na bilo koji način odredila prema onome što je Radovan Karadžić učinio u Bosni i Hercegovini, a učinio je zaista velika zla.

Ne mogu da shvatim da neko koje napravio tolika zla može imati pravo da se poziva na bilo koju religijsku instituciju, pa i na Srpsku pravoslavnu crkvu.

Isto tako ne bih mogao razumijeti kada bih čuo da se jedna institucija, kakva je Srpska pravoslavna crkva, blagonaklono odnosi prema tom čovjeku i prema delima koje je on na posredan ili neposredan način uzrokovao.

Sto se mene tiče on je zaista ratni zločinac par excellence.

Radovan Bigović: Svi oni koji su počinili zločine treba da odgovaraju, bez obzira kojoj naciji i religiji pripadali i na šta se pozivali. Ali, njihovu krivicu treba da utvrđuju sudovi. I siguran sam da onoga za koga nadležni sud, bilo domaći, bilo međunarodni, utvrdi da je ratni zločinac nijedna verska zajednica, ni Pravoslavna crkva, ni Katolička crkva, ni Islamska verska zajednica, neće amnestirati.

Ne možemo, međutim, tražiti od verskih zajednica da unapred osuđuju.

Rešid Hafizović: Slažem se da ništa ne treba unaprijed prejudicirati, no neke stvari su očigledne.

Gospodin Bigović živi u drugoj državi, on nije preživio ono što smo mi preživjeli u Bosni i Hercegovini u posljednjih 10 godina i zaista ga ne bih mogao ni na koji način kriviti, niti od njega tražiti da kaže bilo kakve decidnije stavove u vezi s tim.

Ali su neke stvari isuviše očigledne, tako da se o njima mogu kazati stanovite ocjene, a da to ne bude prejudiciranje.

Radovan Bigović: Tragedije i patnje bilo je i ovde, u Srbiji, i ovde je narod mnogo propatio. Mi smo na drugi način osetili patnje rata.

Ono što se dogodilo ne možemo promeniti, ali možemo nastojati da se to nikad više ne ponovi.

Rešid Hafizovic: Slažem se, ali kad je riječ o zločinima počinjenim u proteklom ratu u Bosni i Hercegovini postoje neke stvari koje se golim okom vide i postoje brojke na temelju kojih gotovo procentualno možete reći ko je koliku količinu zločina počinio.

Kako tumačite činjenicu da je tokom poslednjih ratova na području bivše Jugoslavije porušeno toliko verskih objekata?

Radovan Bigović: Naravno da je to tragično i da za to nema nikakvog opravdanja. Ali moram da priznam da to za mene nije nikakvo iznenađenje.

Zar od onih koji su u stanju da ubijaju ljude možete da očekujete da se drugačije odnose prema kulturnim i sakralnim dobrima.

Rešid Hafizović: Samo u Bosni i Hercegovini je u toku ovog strašnog ratnog vihora porušeno 1.000 džamija. To je jedna činjenica.

Druga je činjenica da su sve te srušene džamije bile na teritotiji koju su kontrolisale srpske ili hrvatske snage, dok su pravoslavne i katoličke crkve, koje su se nalazile na teritoriji koju je kontrolisala Armija Bosne i Hercegovine, uglavnom preživjele.

Radovan Bigović: Ja zaista ne znam precizne podatke, ali mislim da je tačno da su hrišćani, pravoslavci i katolici, mnogo više srušili islamskih bogomolja nego što je to bio obratan slučaj.

Moram da kažem da Islamskoj zajednici, u onoj meri u kojoj je sama tome doprinela, služi na čast što su sačuvane hrišćanske bogomolje tamo gde je to bilo moguće.

Koliko verske zajednice na području bivše Jugoslavije mogu doprineti toliko neophodnom pomirenju?

Rešid Hafizović: Mogu jako mnogo. Ne vidim nijednu drugu instituciju koja bi više od religijskih zajednica mogla doprinjeti emitiranju pozitivne energlje i definitivnom pomirenju.

Religijske zajednice moraju učiniti sve, rekao bih čak i ono nemoguće, da stvore jedno novo ozračje u kome će se svi ljudi osjećati po mjeri vlastitog. dostojanstva i vlastitih vrijednosti, bez obzira na to kojoj religijskoj tradiciji i instituciji pripadali.

Radovan Bigović: Meni se čini da pravoslavna, pa i katolička crkva u Evropi i na ovim prostorima, nemaju neki bitniji uticaj na društveni i politički život. Živimo u sekularnom društvu u kome je crkva u velikoj meri marginalizovana, njen uticaj se svodi uglavnom na hram i crkvene porte.

Mislim da je tu Islamska verska zajednica u određenoj prednosti jer ima nešto veći uticaj na zbivanja nego hrišćanske crkve, što je sa moje tačke gledišta, kao vernika, pozitivno. Ne znam, doduše, kakva je situacija u Bosni i Hercegovini, ali gledajući u celini, islam je prisutniji u društvenoj stvarnosti svojih zemalja nego što je to hrišćanstvo u Evropi.

Slažem se da treba da učinimo sve što možemo da dođe do istinskog pomirenja, da dođe do razumnog ili makar trpeljivog suživota među ljudima različitih religija i kultura.