Kako je Ivo Andrić gledao na patnju muškaraca i žena?

Kao malo dete, majka ga je ostavila kod rođaka u Višegradu, dok je ona tražila posao u Sarajevu.

Tako je Andrić u Višegradu posmatrao običaje lokalnog stanovništva, koji će se kasnije naći u njegovim delima.

Davne 1902. godine dobio je stipendiju i na taj način postao učenik Velike Sarajevske gimnazije. Kao đaku, matematika mu je predstavljala izazov, dok je briljirao u jezicima, pogotovo u latinskom, nemačkom i grčkom.

Sa 19 godina, Andrić je izabran za prvog predsednika Srpsko-Hrvatske Napredne Organizacije (SHNO).

Srpsko-Hrvatska Napredna Organizacija bila je tajno društvo, sa bazom u Sarajevu, koje se bavilo promovisanjem ujedinjenja i prijateljstva između mladih Srba i Hrvata, kao i protivljenjem Austrougarskoj okupaciji.

Kasnije se pridružuje omladinskom pokretu Mlada Bosna i postaje jedan od najpoznatijih članova.

Student Zagrebačkog sveučilista postaje 1912. godine zahvaljujući stipendiji, na odseku za matematiku i prirodne nauke, jer su to bila polja za koja je bila ponuđena stipendija.

Godine 1913. svoje studije nastavlja na Univerzitetu u Beču, ali se zbog narušenog zdravlja prebacuje na Jagelonski univerzitet u Krakovu.

Svoju doktorsku disertaciju je radio na Univerzitetu u Gracu.

Ivo Andrić je svoju karijeru započeo kao pesnik.

Nobelovu nagradu za književnost dobio je 26. oktobra 1961. godine „za epsku snagu“ kojom je „oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje“.

Novac koji je dobio od nagrade, Andrić je donirao.

Književna interesovanja ovog Nobelovca su varirala. Od latinskih i grčkih klasika, do prošlih i savremenih književnih dela, uključujuci pisce poput Getea, Ničea, Rilkea, Montenja, Igoa, Ibzena…, dok je Franc Kafka imao uticaja na Andrićevu prozu.

Kao pisac, bio je aktivan od 1911. do 1974. godine, kada se njegovo zdravstveno stanje pogoršalo, a on završio u bolnici.

Pored romana „Na Drini ćuprija“, neka od Andrićevih najpoznatijih dela, koja su i deo lektira, su:  „Travnička hronika“, „Gospođica“, „Prokleta avlija“.

Osim ovih dela, Andrić je objavio i niz pripovedaka, putopisne i esejističke proze i poznato i često citirano delo, zbirku aforističkih zapisa Znakovi pored puta (posthumno izdato), nesumnjivo jedno od njegovih najvrednijih i najcitiranijih dela.

Upečatljive su Andrićeve misli iz ovog dela o patnji muškaraca i žena:

„U ovom društvu podjednako patimo svi, i žene i muškarci, samo su uloge podijeljene, i to otprilike ovako: Kad mi patimo zbog žena, to je gotovo redovno zbog toga što žene nisu onakve kakve bismo mi željeli da su. Kad žene pate zbog nas, to je uvijek stoga što smo onakvi kakvi jesmo. Ali, što je glavno, patimo svi i mučimo se često, dugo, svirepo i besmisleno“.

o hrabrosti i utehi:

„Ja kažem sebi: Još večeras budi hrabar, ne drhti i ne boj se više nego što treba, a već sutra možda neće nam trebati ni hrabrosti ni utehe“.

o nepravdi:

„Jedanput učinjena nepravda ne da se ni popraviti ni zbrisati. Pokušaji da se ona ispravi ili otkloni, samo rađaju nove nepravde. Nepravda se kao sve na svijetu množi i širi ali ne gine i ne nestaje kao sve ostalo što se rađa. I da nema opraštanja i zaborava, nepravda bi prekrila svijet i stvorila od njega stvarni pakao“.

o rđavim ljudima:

“Nisu svi ljudi tako rđavi kao što to rđav čovek misli”