Velika Popina: Selo moga djeda

Ono je onakvo kakvi su i ljudi koji žive u njemu. Ponosno, prkosno, kameno. Stoji gordo i pušta vrijeme da ide dalje. Ono ne treba nebodere i parkove da ga krase. Ono je bilo predivno kada je stvoreno. Takvo je i ostalo. LJudi ga nisu ukrotili s vremenom.

Naprotiv, ono je krotilo njih. LJudi su se morali povinovati njegovim pravilima, da bi opstali. Kuće koje su gradili stapale su se sa ljepotom prirode. Zidane su od kamena kao i ograde koje se prostiru duž sela. One vijugaju prateći makadamski put na kojem se tek ponekad može čuti zvuk automobila. Tu čujem ptice, pčele, cvrčke dok leptiri prelijeću s cvijeta na cvijet. Iza kamenih ograda pružaju se prostrane zelene livade.

Tek poneka staza koju ugledam na njima, podsjeti me da je i neko prije mene trčao ovuda i uživao u ljepoti koju ovo selo pruža. Planinski vrhovi koji se pružaju oko sela stoje kao hrabri stražari nad njim.

Ponekad pomislim da samo onima čistog srca puste da pronađu ovo mjesto. A kada neko takav dođe, ovo selo ga prigrli i pusti ga da u hladnom kamenu napravi topli dom. Moj djed živi ovdje. Teško je reći da li je ovo mjesto njegovo srce ili je on srce ovog mjesta.

Znam samo da između njih postoji neraskidiva veza i da se jedno drugom uvijek vraćaju. Sada razumijem i zašto.

Ovo je sastav koji je Helena Petraković, jedanaestogodišnje dete iz Drvara, predivnog malog mesta na jugozapadu Bosne i Hercegovine, posvetila selu svoga deda u Lici, u Hrvatskoj. Selo se zove Velika Popina i nalazi se u opštini Gračac, na samoj granici sa Bosnom i Hercegovinom. Prema poslednjem popisu stanovništva iz 2021, selo ima 42 stanovnika. U tom selu živi Helenin deda. I ona sama provodi dosta vremena u dedinom selu, u dodiru sa prirodom i likovima iz knjiga, koje Helena ne ispušta iz ruku od trenutka kada je naučila da čita. Objavljujemo ga u celosti, oprema redakcijska.