Španija (2): Prolazak kroz stoleća

Sa svakim korakom prolazim stoljeća, s bezočnom lakoćom prelazim s kamena na broncu, s bronce na željezo, piljim u prve ukrašene grobne ploče onih koji se na španjolskom tako lijepo nazivaju riječju reyezuelos, kraljići – i vidim ih pred sobom, dječjeg rasta, trolovi s krunama. Poslije nalazim u svojem rječniku da reyezuelo također označuje pticu carića, što mi u tom trenutku djeluje prikladno, mali kraljevi koji lete u nepovratnost rane povijesti. No uvijek je drukčije nego što mislim. Vitrine su pregledno opremljene klasifikacijama i podacima o nalazištima, iznad svih tih predmeta kao da lebdi strpljivost, dakle i ljubav nalaznika koji su bili tragači prije no što su našli ono što su tražili. Arheolozi, ljudi koji očajnički okreću slavinu krajnje prošlosti ne bi li vidjeli hoće li iz nje nešto isteći. Riječ je samo o predmetima, svijet koji je oko njih postojao čini se nestvaran, dalek, a opet, tri tisuće godina i nije bilo tako davno. Što je, tu je – nakon tri tisuće godina i mi sami bit ćemo potpuno neprepoznatljivi.

Prvi novčići. Hanibal, Hazdrubal, Hamilkar. Već mi se polako približavaju. Gimnazija, satovi antičke povijesti. Oni su mi već utisnuti u sjećanje. Ali ono drugo, nestvarno, ono što je plod mašte, mnogo je jače. Tko je sve u rukama držao te novčiće? Novac izgleda gotovo neuništivo kad je izrađen od metala. Je li prošao tisuće ruku ili samo stotinu? Što se njime plaćalo? Vojska, kurve, vino? Grobovi, toge, oružje, konji, kruh? Ali novac nas nikada ne uspije dirnuti u srce, možda zato što u materijalnom pogledu vodi špekulaciji. Ne, ono drugo, što nastaje u isto vrijeme, one neobične crte, prekrižene, ravne, četvrtaste, čudne linije, pismo, klinasto, gnjevno, jezik sažet u znakovima, dugačko, nezaustavljivo putovanje tih naznaka ukle sanih u kamen do slova na tipkovnici mojega pisaćeg stroja, od toga mi zastaje dah. Ispisani kamen leži iza pleksiglasa i tako mi uskraćuje zadovoljstvo da prstima lagano prelazim preko njegove površine, kao da bi prsti sami od sebe mogli dešifrirati te ljudskim rukama napravljene ureze.

Satima se zadržavam u tihim dvoranama i gledam kako se povijest taloži, postaje poznatija, ali se istovremeno i udaljava. Jedno stoljeće ne stane u dvoranu, pa ipak je tako. Grobne ploče, novčići, didrahme iz Napulja i Sirakuze, tetradrahme iz Atene, mozaici, komadići keramike opisuju mi poznati put, povijesni klišej kakav sam naučio. Ali prosvjetljenje nestaje pod utjecajem onoga što je izostavljeno – mirisâ, glasova, živih ljudi. Sve su to, doslovno, ostaci – i oni nas upozoravaju na ono čega više nema.

Iz knjige „Skitnje do Santiaga“, prevod s holandskog: Radovan Lučić, izdavač: Fraktuera.