Zavičaj moj (ne)veseli

Istina, krajem avgusta, kad su se „stranci“ već otkotrljali svom debelom Zapadu, ali tim i bolje, jer sam mogao na miru da ćaskam sa drugarima, mahom vršnjacima iz zavičaja.

Sjedimo tako jednom na terasi kod Jukića i ispijamo fildžan po fildžan. Muhabetimo o svemu i svačemu, na kraju se dotakavši i naše opštine i grada. „Vidim, uredili ste lijepo centar i pretvorili ga u pješačku zonu, tu je i sibillj, ništa manji od onog na Baščaršiji, lampioni i da ne ređam dalje…“ komentarišem najnovije gradnje u gradu.

– Meni je prije dvades godina bilo ljepše u ovom istom centru nego danas. Jesmo vala klječkali po kaljavim ulicama, ali nas je, brate, bilo. Četvrtkom se nije moglo ni pješice kroz grad proći od omladine. A danas, šta će nam sve to, kad je skoro pusto i neveselo. Sad kad su stranci otišli, kroz grad navečer nema nikoga, a sibilj, onoliki kolik je, djeluje usamljeno i tužno, pa mu onde i ne pripše. Nema naroda, nema nas ni pola, kako u gradu, još manje na selu, skoro ljutito će Pero, profesor u penziji.

– Odavde se poodavno odlazi a ne vraća se. Je li još tako?

– Ko god može, na bilo koji način i na bilo koju stranu, bježi odavde. Nekad je naša opština brojila 36.000 duša, danas nas nema ni pola. Kako i ne bi, kad se nema posla. Nezaposlenost ti ovdje gura preko pedeset posto, kod mladih još i više. Možda si čuo za slučaj one ljekarke, završila medicinu u Beogradu, čekala i čekala posao, nije ga dobila, pa otišla da radi kod pekara. Čuli to novinari, pa skroje nešto o njoj i već sjutradan joj gazda dao otkaz. Neće veli da se zamjera sa jakim ljudima iz grada, ubaci se Hika u priču.

– Kad sam dolazio od Pazara, cio sahat sam truckao onom istom džadom što su je komunisti sklepali još poslije rata i još je niko ne dira, kao da se ne valja.

– Nije baš tako. Svake četiri godine, kad su god izbori, Suljo polaže kamen temeljac ovdje za novi put prema Pazaru, a istovremeno Rasim u Pazaru za put prema nama. Slikaju se tu za novine i na tome se završi. Neko skloni one temeljce do sledećih izbora, pa opet ista slika i ista priča i tako četiri puta do sad. A da nisi sreo šlepere sa našim ugljom? pita Pero.

– Sad nisam, a što?

– E čudo da nisi, jer odavde iz našeg rudnika svakodnevno i bez prekida zamiču šleperi sa ugljem prema unutrašnjosti. Da si došao iz pravca Ivanjice, sigurno bi sreo šlepere kako tegle borove guljevce iz Dubočice.

– Dubočica je bila nekad jedina prašuma u Jugoslaviji. Terali su ih i prije dvades godina. Zar ih ima još tamo?

– Vidiš, dragi moj kolega, nas je država uklopila u takozvanu regionalizaciju Srbije, ali je to posadila na tumbe, pa umjesto da regionalizuje Srbiju, našu opštinu je izdijelila na regione. Tako naše šume tjeraju za Ivanjicu, a naš veoma kvalitetan mrki ugalj za Resavicu i to sve badihave i bez prebijene pare naknade našoj siromašnoj opštini. Priča se da će ga Vučić pokloniti braći Kinezima, da grade termoelektranu – e onda smo ga nagrabusili posve. Neće nam trebati ni grad, ni ulice, sibilj, a ni djeca. Imamo dvije najčistije rijeke u Srbiji i jezero od njih, ali njima upravljaju Varošaci. Kad nam se neko razboli, vozimo ga preko sto kilometara u Užice, a Pazar nam je duplo bliži. I školama nam upravljaju Užičani i opštinskom upravom, a policijom i sudstvom Pazarci, pojašnjava nam Sajo.

– Ima valjda nešto i ovdašnje, opštinsko.

– Ima, komunalno preduzeće, bez voznog parka i opreme. I smeće je naše, pa ga ili sami izgonimo gore pored Uvca, na otvorenom ili ga spaljujemo odmah iza prvog mraka, pa navečer ne može da se prođe gradom od smrada i plastike koja gori i kida za oči i nos. Doduše, kad padne snijeg, lakne nam, jer zatrpa i nas i smeće, a dao Bog pa nam zima traje dugo i snijega imamo napretek.

– Dobro, de, sad će pomisliti čovjek da nam ništa ne cvjeta.

– Napreduje nam jedino korupcija, svestrano buja kao korov, ni manje ni više nego u cijeloj Srbiji.

Popismo još po koju i raziđosmo se. Ja kući upalih televizor i na prvom, drugom i svim ostalim kanalima Vučićevizije gledam kako predsjednik uspavljuje publiku i farba državu u maveno. Sjetih se da je on nekad bio đačić kod sličnog molera i od njega preuzeo isti zanat i istu metodu.

Kad se i ja sjutradan počeh kodrljati kroz Srbiju prema Zapadu, ona mi cijela uspripsa na moj zavičaj, negdje manje, negdje više, sve do Beograda. On je već nešto drugo, a sva ostala mjesta i zavičaji mi uzličiše na njegove taoce. U duši mi se nešto steškilo i ogrčilo, kako od slike o zavičaju, još više od sjutrašnjeg dolaska u „civilizaciju“.